Imam Husejn – Hasanov nasljednik (dio I )

 

Razlozi za Husejnov ustanak, koji su se javili na samom pocetku Muavijine vladavine iz dana u dana postajali sve brojniji. Sin Ebu Sufijana je osvojio vlast i radio da je ucvrti eliminirajuci osobe koje bi je mogle ugroziti. On je bio taj koji je organizovao trovanje hazreti Hasana, ubistva Poslanikovih ashaba koji su podrzavali hazreti Alija i koristio se drzavnim novcem da “kupi” one ashabe koji bi mu mogli biti od koristi. O svemu tome hazreti Husejn nije sutio. Kada bi ga sreo, kao onog hadza poslije ubistva Hidzra i njegovih drugova, otvoreno mu je rekao da su ga njegovi postupci izveli iz islama. A kada je Muavija ubio Amrua, poslanikovog ashaba, hazreti Husejn mu pise:

 

“Zar nisi ti onaj koji je ubio Amrua b. Hamaka, Poslanikovog ashaba? On je bio cestit covjek cije tijelo je ibadet crpio. Bio si mu obecavao sigurnost koju, ako bi davao i ptici, ona bi ti dosla sa vrha drveta. Ali ti si ga ubio …”

 

Kada ga je Muavija opominjao putem pisama trazeci od njega da prestane sa kritikovanjem njgovih postupaka, hazreti Husejn mu je pisao nazad: “Ucinio bih grijeh ako bih prestao da ti se suprotstavljam; bio bih odgovoran pred Allahom ako bi presutio i bio ravnodusan prema onome sto radis.”

 

Jednom je neko upitao imama Jafera Sadika:

 

“Znas li sta se desilo imamima Aliju i Husejnu? Kako to da su se podigli u dzihad u kojem su bili ubijeni od ruke tiranina!?” Imam je odgovorio: “Sve sto im se desilo bilo je odredjeno od Allaha. Postupci imama Alija, Hasana i Husejna su bili prema uputstvima koje su primili od Bozijeg Poslanika s.a.v.. Takodjer je po njima radio i svaki imam koji se nije borio oruzjem protiv tiranina.”

 

Za vrijeme Muavijinog zivota Jezid je bio poslan na celu armije islama prema Vizantijskoj teritoriji. Zaustavili su se na jednom mjestu u kojem je Jezid nasao ljubavnicu. U medjuvremenu se pojavila kuga i vojnici su umirali u velikom broju. Kada mu je bilo receno da moraju sto brze napustiti mjesto Jezid je spjevao stihove: “Bas me briga ako nestane armije islama; meni treba mehak jastuk i njezna ruka njena.” Takodjer su zabiljezeni njegovi stihovi koje je bio sastavio u pohvalu vina: “Ako je vino zabranjeno po vjeri Muhammedovoj; ono je dozvoljeno po vjeri Isaovoj.”

 

Takvog covjeka Muavija je zeli da postavi za svog nasljednika. Ali, najgore od svega je saznanje da je za to uspio zadobiti pristanak vodecih licnosti u islamskom drustvu. Jezid je bio utjelovljene svih onih osobina koje je islam nastojao ukloniti iz covjekovog karaktera. I pored toga, samo cetrdesetak godina poslije Poslanikove smrti muslimani su ga imali kao svog vrhunskog autoriteta. Oni koji su odbili priznati Jezida kao halifu mogli su se nabrojati na prste jedne ruke.

 

Husejn je znao da su potomci Ebu Sufijana namjerili na eliminisanje islama. Medjutim, ta cinjenica nije bila samo poznata njemu. Mutarif b. Mugira prenosi da je njegov otac svkodnevno isao Muaviji na sijela poslije kojih bi se vracao ispunjen postovanjem prema njemu. Ali, jedne noci vratio se utucen i nezadovoljan.

 

“Kada sam ga pitao za razlog takvog raspolozenja rekao mi je da predlozio Muaviji da poboljsa odnose sa porodicom Hasim jer je sada imao vlast koju mu oni nisu vise bili u stanju oteti. Savjetovao ga je da im pokaze dobrotu i samilost po kojoj bi ga, mozda, spominjali poslije njegove smrti. Na to mu je Muavija odgovorio:

 

“Daleko od toga! Kakvoj se ja tome mogu nadati!? Ebu Bekr je vladao pravedno i ucinio je ono sto je ucinio, ali kada je umro niko ga se nije sjecao, osim sto bi se ponekad reklo “Ebu Bekr”. Onda je Umar vladao i trudio se punih deset godina ali kad je umro rijetko ko bi ga se sjetio. Ali, Muhammed (s.a.v.) se danas javno proziva, ne jednom, nego pet puta dnevno. Kakav trud uloziti da se postigne takvo nesto!? Ne, tako mi Allaha, nema prestajanja sve dok se (njegovo ime) ne ukopa.”

 

Da bi postavio Jezida za svog nasljednika Muavija je morao uloziti mnogo truda. Salje pismo svojim upravnicima u kojima im naredjuje da traze od uglednih licnosti da se sloze sa Muavijinim izborom. Kada je naredjenje doslo Seadu b. Aasu, upravniku Medine, on saziva uglednike ovog grada i trazi od njih da podrze halifin izbor vezano za njegovog nasljednika. Oni mu rekose da kada to ucine Husejn b. Ali i Abdurahman b. Ebi Bekr, onda ce to i oni uciniti. Abdullah b. Umar i Abdullah b. Zubejr su mu odgovorili ovako: “Kako cemo se opravdati pred Allahom ako se slozimo da halifa postane Jezid koji provodi vrijeme igrajuci se sa majmunima i psima, pijuci vino i cineci blud?” Kada je obavijestio Muaviju o neuspjehu, ovaj mu je javio da ne primjenjuje silu nego da saceka bolje prilike.

 

Te iste godine Muavija je odlucio da ode na hadz. Uz put je svratio u Medinu gdje je sreo njene uglednike i izrazio im svoje nezadovoljstvo zbog njihovog neslaganja u vezi njegovog nasljednika. Za vrijeme tog boravka Muavija je obilazio ljude od utjecaja i obilno ih darivao. Poslije toga je otisao u Mekku. Tamo se opet sreo sa Abdullahom b. Umarom, Abdullahom b. Zubejrom, Abdurrahmanom i hazreti Husejnom. Ovaj put ih je lijepo docekao, pohvalno o njima govorio i obilno ih darovao. Kada su obavili hadz, Muavija ih je opet pozvao i rekao: “Neki dan sam vam pokazao koliko vas cijenim i postujem. Vi ste moja braca i moja ljubav prema vama je velika. Sto se tice Jezida, on je vas brat i rodjak. Ono sto ja hocu je samo da ga priznate za halifu, dok ce sve stvari oko upravljanja biti potpuno u vasim rukama.” Svi prisutni su sutjeli. Kada je zatrazio da mu iznesu svoje misljenje Abdullah b. Zubejr je rekao: “Muavija, po pitanju toga imas tri mogucnosti: prva je da ne postavis nikoga za svog nasljednika i prepustis narodu da izabere halifu; druga je da odredis za to nekog ko ti nije u rodu i ko je sposoban za taj polozaj; i treca je da odaberes nekoliko ljudi od znanja da ga oni odaberu.” Kada je vidio da i drugi podrzavaju Abdullahovo misljenje Muavija ih je obavijestio da ce iznijeti svoj stav o tome sutra na skupu muslimana. Rekao im je da se nemaju prava suprotstaviti njegovoj odluci. Ako neko od njih to ucini sutradan neka se oprosti sa zivotom.

 

Sljedeceg dana je odrzan veliki skup na kojem su prisustvovali muslimani iz svih karajeva islamske drzave. Dok se Muavija popeo na mimber iza svakog od cetvorice uglednika s kojima je juce razgovarao stala su dvojica naoruzanih vojnika. U svom govoru Muavija je rekao: “Cuo sam o nekim glasinama koje kruze medju muslimanima. Jedna od njih kaze da Husejn b. Ali, Abdurrahman b. Ebi Bekr, Abdullah b. Zubejr i Abdullah b. Umar odbijaju dati prisegu na vijernost Jezidu. Zaista su oni najbolji ljudi medju vama i nije moguce donijeti ni jednu vazniju odluku bez predhodnog savjetovanja s njima. Zbog toga sam razgovarao s njima o mom nasljedniku i nasao ih da se potpuno slazu samnom. Svaki od njih je dao Jezidu prisegu na vjernost bez ikakvog prigovora.” Kada je zavrsio sa govorom njegovi predstavnici su usli medju narod i poceli primati prisege na vjernost za Jezida.

 

Hazreti Husejn se nije podigao na tom skupu jer bi bio sigurno ubijen. Medjutim, razlog nije bio strah od smrti nego znanje da njegovo ubistvo ne bi postiglo efekat budjenja Muhmmedovog ummeta iz opasnog drijemeza, kao sto je to ucinila njegova pogibija na Kerbali. U jednoj od zadnjih godina Muavijinog zivota hazreti Husejn je pozvao na sastanak sve one koji su vidjeli Poslanika s.a.v. kao i sve licnosti od ugleda i znanja. Kada se okupilo oko hiljadu dusa hazreti Husejn im se obratio sljedecim rijecima:

 

“O ljudi, Allah kaze u Kuranu: “Trebalo bi da ih cestiti i uceni ljudi od lazna govora i zabranjena jela odvracaju; ruzno li je to kako postupaju.”(K.5:63) Dalje On kaze: “Jezikom Davuda i Isaa, sina Merjemina, prokleti su oni od sinova Israilovih koji nisu vjerovali – zato sto su se bunili i uvijek granice zla prelazili: jedni druge nisu odvracali od grijesnih postupaka koje su radili. Ruzno li je zaista to kako su postupali.” (K.579-79) Allah ih je ukorio i prebacio im sto su vlastitim ocima gledali tlacitelje kako vrse opaka i pokvarena djela, ali ih nisu zaustavljali zbog ljubavi prema imetku koji su od njih dobijali i zbog straha od progona i nepravde. Medjutim, Allah nam je naredio da se bojimo Njega a ne ljudi, i On kaze: “A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima: traze da se cine dobra djela a od nevaljalih odvracaju.” (K.9:71)

O ucenjaci, stekli ste slavu u drustvu zbog vase poboznosti, dobrih savjeta koje dajete i upute koje pruzate. Ljudi vas postuju zbog Allaha i stoje u strahopostovanju pred vama, pa vas se cak i covjek koji ima vlast boji i osjeca prinudjenim da ustane uctivo pred vama, a ljudi koji vam nisu podcinjeni i nad kojima nemate autoritet dobrovoljno se smatraju vasim podcinjenima i daju vam prvenstva koja sebi uskracuju. Kada ljudi ne dobiju ono sto im pripada iz drzavne blagajne, vi se umijesate da kod posedujete vladara. Zar niste sve ove oblike posovanja i prestiza zaradili ljudskom nadom da cete sprovoditi Allahove zakone, premda u vecini slucajeva niste tako postupali?

“Niste zastitili vecinu prava koja su vam bila povjerena da ih cuvate.

 

Zanemarili ste prava potlacenih i ponizenih, rasipali prava slabih i siromasnih, ali ste ustrajno slijedili ono sto ste smatrali svojim licnim pravima. Niste trosili svoju imovinu ni rizikovali svoje zivote zbog Jednog koji vam je darovao zivot, niti ste se borili protiv bilo koje grupe ili plemena radi Allaha. Vi zelite, i smatrate svojim pravom, da vam On dodijeli dzennet, drustvo Poslanikovo i zastitu od vatre na Onom svijetu. Vi koji ocekujete takve stvari od Allaha, bojim se da puna tezina Njegove srdzbe ne padne na vas, jer, premda se Njegovom moci i slavom stekli visok plozaj, ne pokazujete postovanje prema onima koji zaista znaju Allaha i zele da sire sovje znanje, dok vi uzivate postovanje medju Allahovim robovima na Njegov racun.

 

 

“Bojim se za vas iz jos jednog razloga: vi vidite da su ugovori sklopljeni sa Allahom pogazeni i prekrseni, a ipak vi ne pokazujete zabrinutost. Kada se to desi sa ugovrima koje ste sklopili sa vasim ocevima, krajnje se uznemiriti i zabrinete, makar se oni samo i djelimicno prekrsili, dok ste prema zavjetima koje ste dali najcasnijem Poslaniku sasvim ravnodusni. Sljepci, nijemi i siromasni zemljoradnici svugdje su bez zastite i nikakva im se milost ne ukazuje. Vi se ne ponasate u skladu sa vasom funkcijom i polozajem, niti pomazete niti se uopste obazirete na one koji se ponasaju u skladu s njom i koji nastoje da poboljsaju stanje ucenjaka vjere. Laskanjem, ulagivanjem i ustupanjem vi od tlacitelja na vlasti kupujete sigurnost.

 

“Allah vam je to sve zabranio i us to vam je zapovjedio da svakom drugom zabranjujete da to cini, ali vi ne obracate paznju. Nesreca koja je zadesila vas veca je od nesrece koja je zadesila druge, jer vam je oduzet pravi stepen i rang alima. Upravljanje zemljom, davanje pravnih rjesenja, odobravanje zakonskih programa moralo bi biti povjereno ucenjacima vjere koji su cuvari Allahovih prava i koji znaju Allahove odredbe o onom sto je dopusteno a sta je zabranjeno. Ali vama je vasa pozicija oduzeta, ne iz drugih razloga vec zato sto ste vi napustili osnovu istine – islamski zakon i Allahovu zapovjed – i posvadjali ste se oko prirode (Poslanikovog) sunneta, uprkos postojanja jasnih dokaza.

 

“Da ste bili pravi ljudi, jaki pred prijetnjama i patnjom i spremni da izdzite muke radi Allaha, tada bi svi pokusaji, prijedlozi odluke bile donesene vama na odobrenje i da ih vi izdate: autoritet bi lezao u vasim rukama. Ali, vi ste dopustili tlaciteljima da da vam oduzmu vase funkcije i dopustili ste da vlast, koja treba da bude regulisana serijatskim propisima padne u njihove ruke. Pa je oni onda vrse na klimavom osloncu svojih vlastitih nagadjanja i pretpostavki, a samovolju i zadovoljenje svojih prohtijeva cine stalnom praksom.

 

Vase panicno bjezanje da ne budete ubijeni i vase vezivanje za ovaj prolazni zivot omogucilo im je da se domognu vlasti. S takvim mentalitetom i ponasanjem koje iz njega proistice prepustili se siromasne mase u kandze ugnjetaca. I dok neki puzu pod udarcima tlacitelja, a drugi u bijedu ocajno mole za hljeb i vodu, vladari se potpuno prepustaju zadovoljstvima kraljeva, zaradjujuci sramotu i niskost, i slijedeci zle savjetnike pokazuju koliko su drski prema Allahu. U svakom gradu po jedan govornik kojeg su oni imenovali penje se na mimber. Tlo domovine nezasticeno je od njih, i oni grabe iz njega sta zele. Narod je pretvoren u njihovo roblje i nemocan je da se protiv njih bori. Jedan (njihov) upravnik je po prirodi tiranin, zao i podmukao; drugi nemilosrno tlaci svoje jadne podanike, pljackajuci ih i namecuci im sve vrste pritisaka; treci, u svojoj oholosti, odbija da prizna Allaha i Sudnji dan. Nije li cudno – ko to ne bi smatrao cudnim – da je zajednica u kandzama lukavog tlacitelja ciji su sakupljaci poreza tlacitelji a ciji upravnici ne osjecaju nikakvu samilost ni sazaljenje prema vjernicima nad kojima vladaju?

 

“Allah je Onaj koji ce suditi u pogledu ovog oko cega se prepiremo i donijece konacnu presudu u pogledu onog sto se desava medju nama.

“O Boze, Ti znas da sve sto smo mi cinili nije bilo potaknuto nadmetanjem za vlast, niti radi trazenja bogatstva i raskosi. Naprotiv, to je ucinjeno da bi smo pokazali ljudima sveta nacela i vrijednosti Tvoje vjere, da bi se poboljsali uslovi u Tvojoj zemlji, da bi se zastitila i osigurala nesumnjiva prava Tvojih potlacenih robova, i da bi se postupalo u skladu sa obavezama koje si Ti odredio normama i zakonima, i naredbama koje su propisao.

 

 

“Pa, o ucenjaci vjere! Vi nam morate pomoci da ostvarimo ovaj cilj, da povratimo nazad nasa prava od onih vlasti koje su smatrale dopustenim da vam cine nepravdu i koje su pokusale da ugase svjetlo koje je nas Poslanik upalio. Dovoljan nam je Jedini Allah, u Njega se uzdamo i Njemu se obracamo, u Njegovim rukama lezi nasa sudbina, i Njemu cemo se vratiti.”

“Nisam se podigao da pravim nered niti da tlacim. Moj jedini cilj je da ozivim vjeru sljedeci korake svog oca i djeda.”

 

Muavija je umro sredinom mjeseca redzeba 60. p.H.. Sljedeci halifa je bio njegov sin Jezid za kojeg je on uspio dobiti priznanje gotovo svih vedecih licnosti toga vremena. Prva stvar koju je Jezid odlucio da uradi bila je da trazi prisege na vjernost od onih osoba koje su odbile da mu je daju za zivota njegovog oca. Poslao je pismo Validu b. Ukbi, tadasnjem upravniku Medine u kojem mu je naredio da obezbijedi prisege od onih osoba koje su ih propustile dati ranije. Marvan b. Hakam, koji je bio prisutan kada je pismo stiglo, rekao je Validu da odmah pozove onu cetvoricu i zatrazi da odmah ispune halifin zahtijev; ako to odbiju treba ih pogubiti. Hazreti Husejn i Abdullah b. Zubjer su bili u dzamiji kada im je dosao upravnikov vjesnik i saopstio im da su pozvani. Hazreti Husejn je rekao Abdullahu da je najvjerovatniji razlog njihovog pozivanja smrt Muavije i zelja Jezida da bude priznat za njegovog nasljednika. Pozvao je grupu svojih ljudi i zatrazio od njih da ga prate nakon sto se naoruzaju. “Valid me je pozvao da odmah dodjem. Mislim da ce traziti od mene nesto sto nece dobiti. Pratite me do ulaza. Ako cujete da sam povisio ton udjite unutra da me zastitite”, rekao im je.

 

 

Kada je hazreti Husejn dosao Valid mu je rekao o Muavijinoj smrti i prenio Jezidovo naredjenje. Hazreti Husejn mu je odgovorio: “Znam da neces biti zadovoljan ako ti dam prisegu ovako u tajnosti i da ces zeljeti da to ucinim i javno. Zato mi podaj vremena do sutra da jos razmislim o tome.” Valid pristade, ali Marvan se umijesa rekavsi: “Kunem se Allahom da, ako Husejn ode sada bez davanja prisege, neces vise moci do njega doci osim uz prolijevanje krvi! Nedaj mu da ode sve dok ti ne da ono sto trazis, a ako odbije odsijeci mu glavu.” Na ovo mu hazreti Husejn rece sa vidnim znakovima ljutnje na licu: “Ko ce me to ubiti? Valid ili ti?” Valid i Marvan ne poduzese nista, pa se on uputi ka izlazu i napusti prostoriju.

 

Sljedeci dan je bio subota, 28. redzeba 60.p.H. Valid salje vijesnika hazreti Husejnu da trazi prisegu. Husejn mu salje poruku u kojoj trazi jos dan vremena da se odluci. Te iste noci, zajedno sa porodicom, bracama, i vecinom rodjaka napusta Medinu i krece ka Mekki gdje stize u petak vece 3. sabana.

 

Vijesti o Muavijinoj smrti i Husejnovom odbijanju da da prisegu na vjernost njegovom nasljedniku Jezidu sirile su se velikom brzinom. U Kufi u kuci Selejmana b. Surda se se okupljali bivsi borci hazreti Alija. Na jednom od sastanaka Sulejman im saopsti vijest da je Muavija mrtav i da je Husejn, Alijin sin, odbio priznati Jezida. Obradovase se kada cuse o smrti tiranina i izrazise podrsku za Husejnov postupak. Sulejman im rece da ga obavijeste o tome, ali samo pod uslovom da su zaista spremni stati uz njega. Zatrazio je od njih da dobro razmisle prije nego mu obecaju pomoc. Kada covjeku ne prijeti opasnost u stanju je razluciti izmedju zla i dobra, upute i zablude. Medjutim, vecina ljudi nije spremna stati na pravu stranu kada to znaci izgubiti imovinu, polozaj, ili cak zivot. Zato ih je Sulejman upozorio da ne obecavaju nista prije nego budu spremni da se zrtvuju u slucaju da stvari ne bi isle onako kako bi oni zeljeli.

 

Stanje i okolnosti su bili takvo da se cinilo nemogucim da Jezid ostane na polozaju i da ce hazreti Husejn s lahkocom otvariti svoj cilj. Napisase mu zajednicko pismo u kojem su mu izrazili svoju podrsku i pozvali ga da im bude vodja i imam. Pismo mu je stiglo 10. ramazana 60. pH. Poslije dva dana stize jos 150 pisama od raznih uglednika Kufe. U jednom od pisma je stajalo: “Ovo je pismo za Husejna b. Alija od njegovih vjernih sljedbenika. Brzo nam dodji jer narod te ceka. Ne zelimo nikog drugog osim tebe, zato pozuri! Da pozuris, opet te molimo!” U vrlo kratkom vremenu hazreti Husejn je primio na stotine slicnih pisama.

 

U njegovom odgovoru je stajalo: “Bismillahir Rahmanir Rahim. Od Husejna b. Alija vjernicima i muslimanima Iraka. Procitao sam vasa pisma i razmislio o njihovim sadrzajima. Pisali ste mi da nemate vodju i da zelite da vam dodjem da bi vas, mozda, preko mene Allah uputio ka istini i pravom putu. Saljem vam svog rodjaka Muslima b. Akila u kojeg imam potpuno povjerenje. Kada mi on bude javio da se vasi uglednici i starjesine slazu s onim sto ste mi pisali u vasim pismima uputit cu se k vama. Kunem se zivotom da je istinski vodja onaj koji donosi odluke po Kuranu, sprovodi pravdu, promovise Bozju vjeru i potpuno je posvecen radu na Njegovom putu. Selamun alejkum.”

 

 

Kada je poslao ovo pismo hazreti Husejn salje Muslima b. Akila u Irak kao svog predstavnika. Rekao mu je da drzi svoju misiju u tajnosti i da ga odmah obavijesti ako vidi da je narod spreman da podrzi njegov ustanak.

Kada je Muslim je stigao u Kufi smjestio se u kucu Muhtara b. Ebi Ubejde. Cinilio se da ce hazreti Husejn postici svoj cilj s lahkocom. Narod u velikom broju stade posjecivati Muslima i davati prisegu na vjernosti Poslanikovom unuku. Prema sejh Mufidu za veoma kratko vrijeme to je uradilo oko sedamnaest hiljada stanovnika Kufe.

 

Medjutim, Jezid saznaje o tim dogadjajima. Odmah smjenjuje Numana b. Besira, tadasnjeg upravnika koji nije poduzimao nikakve korake protiv Husejnovog predstavnika. Umjesto njega postavlja Ubjedulaha b. Zijada, koji je vec bio upravnik Basrom, gradom nedaleko od Kufe. Ubejdullah dolazi sa malom pratnjom i vijescu da Jezid sprema veliku vojsku koja ce imati zadatak da unisti svaki pokusaj pobune u korijenu. Istog momenta je moral Kufljana poceo slabiti. Broj onih koji su bili spremni da podrze Husejna poce naglo da opada. Uprkos tome sto su se gotovo svi slagali da rezvratan Jezid ne moze upravljati muslimanima, nisu bili dovoljno odlucni da podrze hazreti Husejna koji je bio jedini zakoniti halifa muslimana toga vremena. Sve dok ih je Numan b. Besir pustao da se okupljaju usta su im bila puna dzihada, ali kada je Ubjedulah dosao poceli su uciti ajet: “…I sami sebe u propast ne dovodite...” (K.2:195). Sto je jace Ubejdullah pritezao Kufu to se povecavala opasnost za Muslima i njegove prijatelje.

 

 

Muslimani Kufe nisu samo prestali podrzavati hazreti Husejna negu su sada otvoreno stali na Jezidovu stranu. Citava atmosfera u gradu se pormijenila. Oni koji su do juce glasno negodovali zbog Jezidovog zauzimanja mjesta halife i pozivali hazreti Husejna da dodje, danas su bili toliko protiv njega da se njegov predstavnik nije vise smio pojaviti u javnosti. Morao se promjeniti mjesto prebivalista i iz Muhtareve kuce tajno preci u kuci poznatog i mocnog Hanija b. Urve. Tu su ga sada njegovi prijatelji posjecivali u tajnosti.

 

Da bi saznao gdje je se krije Musim, Ubejdulah daje svom robu Makalu tri hiljade dirhama sa kojima se trebao pridruziti Muslimovim prijateljima i otkriti mjesto njegovog skrivanja. Tako Makal odlazi u dzamiju i srece Muslima b. Avsadzu za kojeg su mu rekli da prikuplja novac za Husejnov pokret. Prisao mu je i rekao da je on ljubitelj Poslanikove porodice i da ima tri hiljade dirahama za Husejnovog predstavnika. Nista ne sumnjajuci, Muslim b. Avsadza ga odvodi Hanijevoj kuci.

 

Tako je Makal poceo redovno posjecivati Muslim b. Akila i istovremeno obavjestavati Ubejdullaha koji je pazljivo biljezio imena svih onih koji su bili povezani sa Muslimom. Kada je saznao dovoljno odlucio je da zatvori prvo Hanija b. Urvu i preko njega dodje do Muslima. Kada je Hani bio priveden zatekao je Makala u Ubejdullahovom drustvu. Postalo mu je jasno je upravnik saznao o svemu. Uprkos tome, odbio je da preda Muslima, nakon cega bi pretucen i bacen u tamnicu.

 

Vijest o Hanijevom zatvaranju dodje do Muslima. On odluci da napadne upravnikovu palacu sa ljudima koje je imao na raspolaganju. Od sedamnaest hiljada ljudi koji su obecali podrsku odazva se njih oko cetiri hiljade. Kada se pojavise na ulicama Kufe Ubjedullah i njegovi ljudi se zatvorise u dobru utvrdjenu palacu. Sa zidina pocese da pozivaju pobunjenike da se “osvijeste” i da se vrate kucama jer je vojska iz Sirije bila na domaku Kufe. Ovo bi tako efikasno da, do mraka istog dana sa Muslimom ostade samo tridesetak ljudi; a kada dodje jacijsko vrijeme nije bilo vise nikoga u Muslimovom drustvu! Tabari pise da, kada je Muslim izasao iz dzamije poslije jacije namaza, nije bilo nikoga da mu ponudi skloniste ili pomogne mu da se spasi.

 

Medjutim, pored svega toga ponasanje Kufljana nije bilo cudno. Zaista covjeku nije lahko svjesno izloziti sebe, svoju familiju ili imovinu unistenju. Treba se cuditi, ili radije diviti, onoj manjini koja nije popustala i koja je bila spremna da bude sjecena u komade u odbrani Poslanikovog unuka. I pored takve zrtve oni su se pitali jesu li dovoljno dali od sebe. Amr b. Karz je bio jedan od takvih Husejnovih sljedbenika. Kazu da sve dok Amr nije pao Husejn nije bio povrijedjen. Njegova pozrtvovanost bila je slicna pozrtvovanosti Abu Dudzana koji je branio Poslanika s.a.v. u bici na Uhudu.

 

Svaki put kada bi strijela poletjela ka Husejnu, Amr se bacao da je odbije ili primi na vlastito tijelo; svaki put kada bi neko od neprijatelja zamahnu sabljom na Husejna, Amr je bio tu da ga odbrani ili se podmetne da sablja udari njega. I kada je napokon pao, pitao je: “Sine Allahovog Poslanika, jesam li izvrsio svoju duznost?” Husejn mu je rekao: “Jesi, zaista jesi; i znaj da ces uci u dzennet prije mene. Prenesi moje selame Poslaniku i reci mu da ce mu njegov Husejn uskoro doci.”

 

Drugi je primjer je Zahaka b. Abdullaha. Njegov postupak nije bio bolji od Amrovog, ali je bio daleko bolji od postupaka onih koji su prekrsili obecanje da ce pomoci Husejnu i koji su i stali na stranu neprijatelja. Tabari prenosi od samog Zahaka: “Ja i Malik b. Nazr smo otisli da posjetimo Husejna. Kada nas je upitao za razlog zbog kojeg smo dosli, rekao sam: “Dosli smo da te pozdravimo i da izrazimo svoju podrsku, ali i da ti kazemo da su Kufljani sada spremni da se bore protiv tebe.” Na to je Husejn rekao: “Dovoljan mi je Allah; i On je najbolji pomocnik.” Kada smo ustali da idemo, Husejn nam je rekao: “Sta vas sprijecava da ostanete i da mi pomognete?” Malik mu rece da je u dugu i da se mora brinuti o zeni i djeci. Ja sam mu rekao da i ja imam slicne probleme, ali ako bi mi dopustio da ga napustim u slucaju da ostane sam i da mu moja pomoc ne bi bila vise od koristi, ja bih bio spreman da ostanem do tog trenutka. Husejn prihvati moje uslove i ja ostade s njim.

 

Kada je deseti dan Muharrema dosao, i kada se neprijatelj priblizio Husejnu i njegovoj porodici, i kada su gotovo svi njegovi prijatelji, rodjaci i sinovi izginuli, rekao sam mu: Sine Bozijeg Poslanika, kao sto znas, dogovorili smo se da ostanem s tobom i da ti pomazem sve dok moja pomoc moze biti od koristi. Husejn mi je rekao: “U pravu si; ali kako se mozes sada izvuci? Ako si to u stanju, ja nemam nista protiv da odes.”

 

Zahak nastavlja: “Kada je neprijatelj otjerao nase konje, ja sam bio zavezao svoga u jednom od satora. Borio sam se sve dok nisam ubio dvojicu i jednom odsjekao ruku. Kada mi je Husejn dopustio da odem, izveo sam konja i uzjahao. Onda sam ga natjerao takvom brzinom da me neprijatelji nisu uspjeli zaustaviti. Jedanaest ljudi me je gonilo i zamalo me nisu uhvatili da me nisu prepoznali neki od njih koji su nagovorili ostale da odustanu od potjere.”

U noci devetog zilhidze Muslim je lutao sam po ulicama Kufe. Jedna stara zena ga je vidjela pred vratima njenog dvorista i pustila ga u kucu.

 

Njen sin je radio za upravnika. Kada je saznao da je gost najtrazenija osoba u gradu odao ga je vlastima. Sutradan je kuca bila opkoljena i Muslim, nakon krace borbe, uhvacen. Kada je trebao biti pogubljen trazio je da neko obavijesti Husejna, koje je bio vec na putu ka Iraku, o izdaji Kufljana. Muslim b. Akil i Hani b. Urva su bili pogubljeni istog dana i njihove glave poslane Jezidu u Damask.

Hazreti Husejn je ostavio svoju poruku bratu Muahammedu, koji je ostao u Medini.

Za vrijeme Jezidovog halifata muzika je postala popularna u Mekki i Medini, kao i razne vrste zabave. Vino se pocelo piti u javnosti. Nastranost je bila velika. Osnove islama su bile uzdrmane.

 

Zasto je hazreti Husejn bio spreman radije dati zivot nego prisegu na vjernost Jezidu ? U godini 60. p.H. muslimaski Ummet je bio toliko zastranio da ga nije bilo moguce vratiti na pravi put necim drugim osim borbom i zrtvovanjem. Svojim ustankom Husejn je dovrsio posao koji poceo hazreti Ali i koji je hazreti Hasan radio: potpuno unistenje gradjevine koju je gradila porodica Umejja prije pada Mekke, i koju je nastavila graditi po primanju islama.

 

Kada su mu trazili da da prisegu na vjernost, otisao je do djedovog kabura i molio se rijecima: “O mocni Boze! Ovo je kabur tvog Poslanika; a ja sam sin kcerke tvog Poslanika. O Gospodaru, Ti znas u kakvim teskocama se nalazim. O Gospodaru, Ti znas da volim dobra djela i mrzim zla. O mocni Boze! Tako ti imena ovog kabura i onoga koji je u njemu, pokazi mi put sa kojim ces biti zadovoljan Ti i Poslanik tvoj.”

 

Poslao je Muslima b. Akila u Kufu sredinom mjeseca ramazana. U Mekki je ostao do 8. zil hidzdze. Nisu mogli razumjeti kada je skinuo ihram i krenu ka Kufi samo dva dva dana do kurbanskog bajrama. Ucinio je to jer je dobio vijest da je Jezid poslao “hadzije” iz Sirije da ga ubiju.

 

Tu je primio pismo od Muslima b. Akila iz Kufe. U njemu je stajalo: “Sav narod je uz tebe i prizna samo tebe za halifu. Ne zele da im iko drugi vlada; zato pozuri, dodji sto prije!” I pored tog pisma koje je obecavalo uspjeh hazreti Husejn je govorio o smrti: “Smrt je prikacena za vrat svakog covjeka kao sto je to ogrlica oko zeninog vrata. Jedva cekam da sretnem Bozijeg Poslanika, Alija, Hamzu, Dzafera i svoju majku Fatimu. Uputio sam se ka mjestu na kojem mi je Allah vec odredio da padnem.

 

Kao da vidim kako pustinjski vukovi Iraka kidaju moje tijelo i pune dzepove mojim stvarima. Za njih je da pljackaju a meni je duznost da se borim za zivot islama. Takav je Allahov plan u kojem je odredio da moja smrt bude spas za islam u ovom trenutku. Nije moguce izbjeci ono sto Allah odredi. Mi, clanovi porodice Poslanikove, zadovoljni smo sa onim cime je On zadovoljan i mi zelimo ono sto On zeli. Mi strpljivo podnosimo teskoce u koje nas On stavlja za sto ce nas On nagraditi. Ja sam dio Poslanikovog tijela i njemu cu se pridruziti u dzennetu, jer ja ne mogu biti odvojen od njega. On ce biti srecan sto me vidi i zadovoljan samnom zato sto sam ispunio ono sto sam mu obecao. Sada, samo oni koji su spremni da daju zivot za mene i tako sretnu Allaha, treba da me prate. Ako Bog da, polazimo sutra! ”

 

I pored ovakvih rijeci veliki broj ljudi se pridruzio Husejnovom karavanu. Prilike su izgledale povoljne i svako je ocekivao da hazreti Husejn uspije, zbog cega mu se svako zelio pribliziti kao novom vladaru. Ali, kada je do njih dosla vijest o dogadjajima u Kufi i Muslimovoj smrti, broj ljudi oko hazreti Husejn poce drasticno da opada. Sada su za njih njegove rijeci imale vise smisla.

 

Ibn Esir pise u svojoj knjizi da je poslije masakra na Krebali jedan covjek iz Iraka dosao Abdullahu b. Umaru, i pitao ga: “Da li mogu klanjati u kosulji na kojoj se nalazi krv od komarca?” Na to je Abdullah povikao: “Pogledajte ovdje! Ovaj Iracanin pita o krvi komarca a na svojim rukama ima krv Poslanikovog unuka. Kunem se da sam cuo Poslanika (s.a.v.) kako kaze: “Hasan i Husejn su moja dva cvijeta u ovom svijetu.”

Enes b. Haris Kahili kaze da je cuo Poslanika s.a.v. da je rekao vezano za Husejna: “Ovaj moj sin ce biti ubijen u jednom mjestu u Iraku. Svako ko bude tada prisutan i bude u stanju da mu pomogne duzan je to uraditi.”

Islam se nije mogao spasiti osim ustankom.

 

Kada su u noci 28. redzeba pozvani Abdullah b. Zubejr i hazreti Husejn da poloze zakletvu za Jezida, Abdullah je odmah sutradan izbjegao iz Medine. Kada je tog dana izasao napolje sreo je Marvana b. Hakama. Marvan mu je rekao: “Slusaj me Husejne, jer ti zelim dobro. Podaj priseg na vjernosr Jezidu. To ce ti donijeti dobro u zivotu i u tvojoj vjeri.” Hazreti Husejn je odmah rekao: “Inna lillahi ve inna ilejh radziun (Mi smo Allahovi i Njemu se vracamo). Ako je stanje u ummetu takvo da treba Jezida kao zastitinika islama i muslimana; ako je stanje takvo da on treba biti njihov vladar i Poslanikov nasljednik, onda se treba pozdraviti za islamom. Licno sam cuo Poslanika s.a.v. da je rekao da je hilafet zabranjen familiji Ebu Sufijana.”

 

Dana 8. zil hidzdze, kada je u Kufi Hani b. Urva bio uhapsen i Muslim b. Akil krenuo da ga oslobodi, hazreti Husejn krece ka Kufi. Farazdak, koji je bio poznati pjesnik, prenosi da je te godine isao na hadz i na putu ka Mekki sreo karavan koji je isao u suprotnom pravcu. Pitao se ko su ti ljudi koji su napustali Boziju kucu u vrijeme kada se sav svijet kretalo ka njoj. Njegovo iznenadjenje je bilo jos vece kada je sazno da tu grupu predvodi niko drugi do Poslanikov unuk, Husejn b. Ali. Farazdak mu je otisao i pitao ga zasto napusta hadz.

 

Kada mu je rekao razlog Husejn ga je pitao o raspolozenju, stanju ljudi koje je ostavio iz sebe. Farazdak mu je rekao: “Pitao si covjeka koji poznaje te ljude veoma dobro. Njihova srca su uz tebe ali su njihove sablje protiv tebe. Bozija odredba stize s neba i samo se desava ono sto On zeli.” Husejn mu je rekao: “Dobro si rekao - desava se samo ono sto Allah zeli. Ako se Njegova odredba slaze sa nasim zeljama mi cemo biti zahvalni. A ako se ona ne slaze s nasim zeljama, i nema nade, cak i onda onaj ko ima dobre namjere i cisto srce nece propasti.”

 

Desetog muharrema hazreti Husejn se obraca vosci koja je bila uglavnom sastavljene od ljudi Kufe. To su bili oni isti koji su ga pozivali da dodje, da bi ga na kraju izdali i stali na stranu njegovog neprijetalja:

 

“O ljudi! Sram neka vas bude! Prevarili ste nas. Zvali ste nas u pomoc zbog koje smo vam brzo dosli. Ali, podigli ste na nas iste sablje koje smo vam dali u ruke. Koristite vatru protiv nas koju smo mi zapalili protiv vasih neprijatelja. Udruzili ste se sa neprijateljima protiv prijatelja uprkos tome sto prema vama nisu bili pravedni niti ce to ikad biti. Sram neka vas bude! Zasto nas niste napustili onda kada su sablje bile jos u koricama i kada je narod bio miran? Zasto ste poceli uzurbano letjeti kao mladi skakavci; i zasto ste upali u vatru nereda kao nocni leptiri? Da Bog da nikad sretni bili! O niski ljudi, zasto ste bacili Kuran i izvitoperli njegove rijeci? O podrzavaoci grijeha i sejtanovi prijatelji; postali ste bliski onima koji zele unistili djela Bozijih Poslanika! Jeste li to izabrali da umjesto pomaganja nama pomazete tlacitelje? Kunem se Allahom da ste uvijek bili nevjerni! Izdaja vam je urodjena osobina. Vi ste voce koje prijateljima zastaje u grlu i kojim se hrane neprijatelji. Vasa obecana pomoc je gusenje u grlu kao i vas govor o vjernosti i podrsci. Kada je doslo vrijeme da se pokazete u odbrani islama i nesto zrtvujete, vi, ne samo da ste beskorisni, nego pocinjete tlaciti i muciti vlastitog prijatelja. Zaista ste vi kao zalogaj koji je zastao u grlu i prijeti da ugusi.

 

“O ljudi Kufe! Znajte da ovo kopile, ciji otac je bio kopile, trazi od mene da izaberem izmedju dvije stvari: ili da sablje budu izvucene ili da mu se predam da uradi samnom sta zeli. Ali, da budemo ponizeni nije nas obicaj. Allah ne voli da budemo ponizeni. Poslanik i pobozne osobe to sebi nisu dopustali. Mi smo odrastali u narucjima cistih majki. Nasi mladici imaju osjecanje samopostovanja i oni su plemeniti hrabri ljudi koji neci klecati pred niskim slabicima sve dok im je put ka sehadetu otvoren. Mada je broj koji su sada samnom mali, a broj onih koji su odustali da me podrzavaju velik, ja necu izabrati nista drugo do borbu, niti cu prihvatiti ista drugo do sehadet.”

Onda je hazreti Husejn izrecitovao sljedecu poemu:

 

“Ako bi danas izasli kao pobjednici - to nista novo ne bi bilo; jer pobjeda je uvijek nasa bila; Cak i ako bi savladani bili, pobjeda bi nasa bila, jer je istina uvijek pobjedonosna, bilo da su njeni ljudi pobjednici ili pobjedjeni.

“Ovim putem idemo hrabro i gordo, jer za strah i kukavicluk mi ne znamo. Sta ciniti ako je odredjeno da sehidi postanemo, a drugima vlast tako da prepustimo.

 

“U ovom zivotu stvari tako stoje da nakon sto napadne i unisti jednu grupu, smrt se vrati da opet napada i unisti i drugu.

“Sudbina gura prema smrti plemenite mladice ove generacije porodice Hasim na isti nacin kako je to cinila i sa njihovim proslim generacijama.

“Ako bi kraljevi na zemlji bili besmrtni, onda bi i mi, vladari dzennetskog kraljevstva, zivjeli zauvijek. I ako bi casne i pobozne osobe nastavile da zauvijek zive, mi, koji smo isvor plemenitosti i svake vrline bi zauvijek zivjeli.

“Recite onima koji se raduju nasoj nevolji koja nas je zadesila danas: Vrijeme za vasu nevolju blizi se, i tada ce vas velika nesreca snaci.”