Nakon bitke kod Basre, u godini 36.p.H., zajednica muslimana se sporo oporavljala. Zbog velikog broja ubijenih i ranjenih, hiljade muslimanskih porodica je osjećalo njene posljedice. Njeno pominjanje je izazivalo gorke uspomene.

 

Međutim, teža iskušenja čekala su naprijed. Još jedna osoba koja se služila osvećivanjem Usmana u ostvarivanju ličnih ciljeva, bio je Muavija b. Ebu Sufijan, sirijski vladar. Ispočetka, glavni razlog njegove pobune je bio održanje vlasti. Međutim, prateći razvoj događaja i uviđajući slabosti i nejedinstvo u hazreti Alijinoj vojsci, njegov apetit se povećavao. Ovome je pridonio i Kab el-Ahbar[1], koji  mu je predskazao da će mu pripasti vrhovni položaj - hilafet. Tako je Usmanovo osvećivanje bilo samo sredstvo u ostvarenju ove namjere. Ovo će se jasno vidjeti kada bude zauzeo hilafet i onda potpuno zaboravio tražiti Usmanove ubice.

 

Muavija je bio vladar Sirije više od dvadeset godina. Imao je dugoročan plan za čije ostvarnje je nagomilao bogatstvo kojim je privukao utjecajne ljude i stvorio snažnu vojsku. Pod svojom komandom imao je 60 000 slijepo poslušnih ljudi. To su bili dobro plaćeni vojnici, ograničenog razmišljanja, nikakvog vjerskog znanja, i nesposobni da razlikuju dobro od zla. Od njih je bilo traženo da se služe vlastitom pameću što manje, a džamija u Damasku služila je za njihovo okupljanje i indoktrinisanje zlom.

 

Umme Habiba[2] odnosi Muaviji Usmanovu krvavu košulju i prste njegove žene, Naile, koji su joj bili otsječeni u pokušaju da odbrani muža. On, po savjetu Amr b. Asa, postavlja te stvari u džamiju da bi pobudio simpatije i potsticao Sirijce na Usmanovu osvetu. Ponekad bi košulja i prsti bili nošeni u vojničke logore radi istog razloga. Pogođeni ljudi su toliko plakali da su im brade bile mokre od suza. Bili su spremni da se žrtvuju da bi osvetili Usmana, a za njegovog ubicu nisu smatrali nikog drugog do samog hazreti Aliju, halifu muslimana.

 

Iako je porazio drugu stranu u bici kod Basre, broj hazreti Alijevih neprijatelja se nije umanjio. Najopasniji među njima bio je Muavija koji je želio vlast po svaku cijenu. Međutim, hazreti Alija se nije mogao služiti njegovim prljavim metodama. (I ovo će mu se kasnije pripisati kao slabost.) 

 

Muavija, šampion moderne diplomacije, uspijeva kupiti mnoge utjecajne ličnosi. Njemu se pridružio Amr b. As, nekadašnji vladar Egipta, pod uslovom da, ako savladaju hazreti Aliju i Muavija postane halifa, Amr dobije Egipat nazad. Ebu Hurejra, Ebu Darda, Ebu Usama Bahili i Numan b. Bešir bili su Poslanikovi ashabi koji su se pridružili Muaviji.

 

Hazreti Alija pokušava izbjeći rat. U tom cilju, u mjesecu šabanu 36. P.H (Januar 657 p.n.e), šalje Džarira, vođu plemena Badžila, da ponudi Muaviji da problem riješe pregovaranjem. Nakon tri mjeseca, ovaj se vraća samo sa usmenom porukom da ga Muavija može priznati za halifu samo onda kada Usmanove ubice budu kažnjene.

 

Vidjevši da se pregovori ne mogu obaviti, hazreti Alija odlučuje da krene sa vojskom na Siriju. U mjesecu zilkadu 36. p. H. (april 657) šalje prve odrede ka sirijskoj granici, da bi se za mjesec dana susreli sa Muavijinom vojskom u mjestu imena Sifin, kod rijeke Eufrata.

 

Teren mjesta i položaj vojski bio je takav da je samo Muavijina vojska imala prilaz vodi, i njega je čuvalo deset hiljada vojnika. Kada je hazreti Alija zatražio da im dopuste korištenje rijeke, bilo je odbijen riječima da nema vode Usmanovim ubicama. Malik Aštar i Ašas b. Kajs, sa deset hiljada dobrovoljaca napadaju branioce obale i nakon krvave borbe, osvajaju je.

 

Sada je Muavija bio u poziciji da traži vodu za njegovu vojsku. Hazreti Alija im dopušta, i od tada se obe vojske koriste rijekom.

 

Alijina vojska je brojala 90 000 vojnika dok je na Muavijinoj strani bilo 120 000. Gotovo čitav prvi mjesec dana nije bilo većih sukoba. Samo su se vodile borbe između pojedinaca, po arapskom običaju, od jutra pa sve dok vrelina dana ne bi postala nepodnošljiva.

 

Sljedećeg mjeseca, muharema, ratovanje je bilo zabranjeno, pa su ga obje strane provele u miru. Hazreti Alija uporno pokušava da problem riješi mirnim putem, ali Muavija ostaje uporan u traženju Usmanovih ubica. Kada mu je hazreti Alija rekao da ih sam imenuje, da ih on kazni, Muavija odbija.

 

Sljedećeg mjeseca sefera prva sedmica ugleda žešće borbe. U njih je ulazilo sve više boraca i vodile su se od jutra pa sve do mraka. U drugoj sedmici hazreti Alija odluči da završi bitku u što kraćem roku, pa poče lično uzimati učešća u borbama. Ali, čuvši o njemu, niko nije smio ulaziti u duel s njim. Zbog toga je morao oblačiti druge oklope i mijenjati konje da ga ne bi prepoznavali.

 

Jednom je obukao oklop od jednog od svojih komandanata i izašao pred neprijatelja. Ne znajući ko je, jedan od Muavijinih vojnika ga napade. Ali jednim preciznim udarcem sablje njegovo tijelo biješe prepolovljeno. Kažu svjedoci, da je udarac bio izveden sa takvom jačinom i preciznošću da je na prvi pogled izgledalo da je promašio. Ali, kada je nepadačev konj napravio nagli pokret, dvije polovice tijela srušile su se na zemlju.

 

Gubici su bili veliki, naročito u Muavijinim redovima. Na drugoj strani žalilo se za pogibijom Poslanikovih ashaba, Hašima b. Utbe i Amara b. Yasira. Prvi je pao Hašim. Njegova smrt pogodi njegovog starog prijatelja, Amaru, koji podbode konja i jurnu prema neprijatelju. Na usnama su mu bile ove riječi:

“Allaha mi, ne znam za djelo Bogu draže od borbe protiv ovih dangubica. Borit ću se pa makar me i probolo oštro koplje, jer danas je šehidska smrt i džennetska nagrada samo onima u redovima Alija. Neprijatelj se bori smjelo, ali pravda je na našoj strani. Lažu kada kažu da osvetiti Usmana žele, jer je vlast ono za šta se bore. Za mnom, Muhammedovi ashabi, džennetska vrata su otvorena, i hurije nas čekaju sa raširenim rukama. Pobjedimo sada, ili se Muhammedu i njegovim prijateljima pridružimo!”

Sa ovim riječima devedeset trogodišnji Amar ulijeće tamo gdje su se vodile najžešće borbe. Napada lijevo desno, sve dok ne uđe toliko duboko u neprijateljske redove da bi potpuno opkoljen. Jedan ga obara kopljem dok ga drugi dovršiše sabljama.  

 

Tragična Amarova smrt je bila od velikog značaja. Bilo je poznato koliko ga je sam Poslanik s.a.v. cijenio i za njega rekao da će bit ubijen od strane jedne nepravedne i pobunjeničke grupe. Zato ona unese nemir, naročito u sirijskoj vojsci. Ali, snalažljivi Amr b. As imade spreman odgovor: “Nismo mi ubili Amara, nego ga je u smrt poslao onaj koji ga je doveo da ratuje.” Ovim je mislio da prebaci krivicu na hazreti Aliju.

 

Koliko snalažljiv borac je bio Amr b. As vidimo i u sljedećem primjeru. U jednoj od prilika u kojima je hazreti Alija izašao da se bori, neprepoznatljiv u tuđem oklopu, na njega naleti i Amr b. As. U kratkoj borbi Amr bi oboren i kada je trebao da primi zadnji udarac – učini nešto sramno - skide gaće. Hazreti Alija samo okrenu glavu i povuče se nazad[3]. Tako se spasio Amr b. As.

 

Najžešće bitke bijahu vođene 11. 12. i 13. sefera 37. p.H. U noći pred zadnji dan bi očigledno da je bitka pri kraju. Heroj te noći bio je Malik Aštar. Svaki put kada bi oborio neprijatelja uzviknuo bi “Allahuekber”. Očevidci kažu da je nije izrekao manje od četiri stotine puta. Sa svojom grupom krenuo je naprijed i nije se namjeravo vratiti prije nego potpuno porazi neprijatelja. Uspješe se probiti do same linije odbrane Muavijinog šatora. Kada je njegova tjelesna straža počela da gubi tlo pod nogama, on zatraži konja da bježi. U tom trenutku Amr b. As mu predlaže: “Pozovi neprijatelja da nam presudi Knjiga Božija! Ako prihvate obećavam ti pobjedu, a ako ne prihvate to će posijati razdor u njihovim redovima.”

 

Odmah objesiše petstotina Kurana na vrhove kopalja i počeše vikati: “Evo Božije Knjige, neka nam ona presudi!” Ovim postigoše željeni efekat. Ašas b. Kajs[4], sa svojim sljedbenicima i još neki borci iz Kufe odmah prihvatiše ideju da Kuranom riješe sukob. Hazreti Alija im se usprotivi riječima: “Šta vam je ljudi!? To je podvala kojom se samo žele spasiti poraza!”

“Šta!? Ne želiš da nam Božija Knjiga presudi?”, ljutito mu prebaciše.

“Sve vrijeme mi smo se za nju a oni protiv nje borili. Poznajem Muaviju i Amra bolje od i jednog od vas. Njima nije stalo do vjere niti do Kur-ana. Idite, i borite se protiv neprijatelja!”, govorio im je hazreti Alija.

 

Džaba! Oni bijahu uporni. Na kraju su na grub i prijeteći način tražili od njega da pristane na ono što neprijatelj traži. Čak su mu zaprijetili da će ga napustiti, predati neprijatelju ili čak ubiti, ako ne bude naredio Maliku da se vrati nazad. Suočen sa takvom situacijom hazreti Alija šalje po Malika. Ovaj odbija napustiti ratište tražeći još malo vremena da neprijatelju zada odlučujući udarac. Hazreti Alija ponovo šalje čovjeka sa riječima: “Šta vrijedi pobjeda kada u mojoj vojsci počinje pobuna, i vlastiti me vojnici namjeravaju ubiti ili predati neprijatelju!?”

 

Malik se vraća nazad i ljutito prebacuje bundžijama: “Do juče ste se borili u ime Allaha, i pri tome najbolji među vama dadoše živote. Zašto se danas ponašate kao krivci? Zar vjerujete da su naši poginuli završili u džehennemu?”

Onda im Malik reče da su izdajice, licemjeri i kukavice. Oni ga okružiše i počeše bičevima udarati njegovog konja. Hazreti Alija se umiješa i nastade opšti metež….  

 

Tako dođe do podjele. Samo 4000 ljudi sa Malikom Aštarom na čelu odbiše prihvatiti pregovore, jer su uvidjeli prevaru. Hazreti Alija im je rekao da je postojala opasnost da sada gore prođu od strane ovih bundžija nego što bi prošli od strane Sirijaca. Jedna grupa nije bila ni za pregovore ni za nastavak rata, dok ostala većina bješe umorna od rata i spremna za pregovore. 

 

Sada se, i pored hazreti Alijinog neodobravanja, učači Kurana sa njegove strane uputiše na dogovore sa učačima Kurana sa Muavijine strane. Sirijici izabraše Amr b. Asa za svog pregovarača dok ovi izabraše Ebu Musaa Ašarija. On je bio isti čovjek koji se suprotstavljao hazreti Aliji od prvog dana, odvraćao ljude iz njegove vojske i na kraju ga sam napustio. Zbog toga je bio smijenjen sa položaja upravnika Kufe. Pristalice pregovora počeše naglas žaliti što nisu odmah prihvatili njegove savjete i sve više prigovarati hazreti Aliji za njegove postupke. Ebu Musaa se za vrijeme bitke povukao u mjesto Urd, na Sirijskoj teritoriji.

 

Počeli su sa pisanjem ugovora:  “… Ovo je ugovor između Zapovjednika vjernika (Emirul Mu-minin) i …”.

Na ovo Amr uloži protest:

“On je vaš zapovjednik, a nije naš. Neka u ugovoru stoje samo imena, Alija i Muavija.”

Kada ču ovo hazreti Alija im reče kako je Poslanik s.a.v. unaprijed predvidio ovaj događaj. Pri hudejbijskom ugovoru, Kurejši su na isti način prigovorili Poslaniku kada je diktirao, “Ovo je ugovor između Muhammeda (s.a.v.), Resulullaha[5], i Kurejša”. Ovi nisu željeli da u ugovoru stoji  “Resulullah”. Poslanik s.a.v. je uvažio njihovu primjedbu i rekao hazreti Aliji da izbriše tu riječ. Kada je vidio da se on nećka sam je briše i onda mu govori: “Doći će dan kada ćeš i ti morati popustiti na isti način.” I zaista ovo je bio taj dan.

 

Na ovo se Amr naljuti i reče mu da on predstavlja muslimansku stranu i neka ih ne porede sa mušricima. Na to mu je hazreti Alija rekao: “Kada to sin zlog čovjeka nije bio prijatelj zlikovcima a protivnik čestitima?”

 

Napisaše ugovor u kojem su bila napisana samo imena bez titula. U njemu su se obe partije obavezale da će prihvatiti i sprovesti odluku sudija, koji će se sastati u sljedećih šest do osam mjeseci u nekom mjestu između Kufe i Damaska. Izabrane sudije (Amr b. As i Musa Ašari) se obavezaše da će suditi pravedno i nepristrasno, držeći se časnog Kur-ana. Ovaj ugovor je napravljen u srijedu, 13. sefera 37. p.H. (31. jula 657 n.e.)

 

U bici na Sifinu izgubilo je živote oko 70 000 boraca sa obe strane. Od njih je 45000 bilo sa Muavijine, a 25000 sa hazreti Alijine strane. Armije su ukopale svoje mrtve i napustile ratište. Potpisivanjem ovog ugovora Muavija je izbjegao poraz i budućnost vidio povoljnu za svoje planove.

 

Prevara

Kada je došlo vrijeme za arbitražu, sudije svaki praćen sa 400 ljudi, sastadoše se u mjestu zvanom Dumat el-Džundil. Bio je podignut šator u kojem su trebali razgovarati samo njih dvojica.

 

Ebu Musa nije bio dorastao Amru b. Asu. Odmah po dolasku Amr je ukazivo Ebu Musau veliko poštovanje. Uvijek mu je davao prednost, ustajao mu u znak poštovanja, divio se njegovom govoru, znanju i manirima. Nakon što mu je na takav način pridobio povjerenje, naveo ga je da prizna da je Usman bio nepravedno ubijen. Poslije toga pitao ga je ne bi li onaj koji želi osvetiti Usmana, i koji mu je blizak rođak i sposoban upravnik (tj. Muavija), trebao biti priznat kao njegov nasljednik. Ebu Musa mu je rekao da tu logiku ne može prihvatiti, jer bi onda Usmanovi sinovi imali veće pravo da naslijede oca. Moraju naći rješenje pomoću kojeg će spriječiti dalji razdor u društvu i moguće ratove. Onda ga je Amr pitao šta on nudi. Na ovo je Ebu Musa rekao: “Otstranimo obojicu, i Muaviju i Aliju, i pozovimo vjernike da izaberu sebi trećeg čovjeka – to je najjednostvanije i najbolje riješenje.” Amr se složi i izrazi svoje divljenje za njegovu mudrost, pa mu predloži da tu odluku javno iznesu.

 

Kada rekoše da imaju rješenje, za njih napraviše malu pozornicu sa koje su ga trebali predočiti. Ebu Musa je želio da Amr prvi govori, ali ovaj, pretvarajući se da iz poštovanje prema njemu ne može nastupiti prije njega, navede Ebu Musaa da govori prvi. On se pope i reče:

“Braćo, Amr i ja, nakon što smo dobro razmislili i detaljno raspravili, zaključili smo da ne postoji ni jedan bolji način za uspostavljanje mira i sloge, nego uklanjanje i Alije i Muavije. Poslije toga daćemo vjernicima priliku da sebi izaberu boljeg čovjeka. Zato izjavljujem da sa svoje strane uklanjam obojicu, i Muaviju i Aliju, na isti način kako skidam ovaj prsten sa prsta.” (Pri čemu i skide prsten.) Poslije ovoga Ebu Musa se vrati na njegovo mjesto, a na pozornicu se pope Amr b. As.

 

“Čuli ste”, poče, “kako je Ebu Musa sa njegove strane uklonio svog vođu Aliju. Sada ga i ja također uklanjam, i na njegovo mjesto postavljam svog vođu, Muaviju, kao što na prst stavljam ovaj prstem. (Pri čemu stavi prsten.) To činim s pravom jer je Muavija Usmanov osvetitielj i njegov zakoniti nasljednik.”

 

Nastade velika pometnja. Kufijani nisu mogli ni sanjati da će Amr b. As na takav način prevariti Ebu Musaa, a ni Sirijci nikad nisu mislili da će Muavija postići takav uspjeh na tako lahak način. Koliko su se Sirijici radovali toliko su se Kufijani ljutili. Zbunjeni Ebu Musa bi napadnut sa svih strana. Branio se riječima: “Šta sad da  radim? Amr se prvo složio, pa kasnije prevario.” “Da je Ebu Musa umro prije ovoga bolje bi mu bilo.” govorili su. Šurejh, komandant Kufljana poleti na Amra i poče ga udarati svojim bičem. Kada su ih rastavili Šurejh požali što nije koristio sablju umjesto biča. Ova arbitraža se obavila u mjesecu ramazanu 37. p.H. ili februaru 658 p.n.e.

 

Amr se sa svojom grupom vrati u Damask, gdje su već gomile ljudi pozdravljale Muaviju kao “halifa”.

 

Literatura:

- The early history of Islam, Sayyid Safdar Husayn

 

 

1] Kab El-Ahbar je bio učeni jevrejski rabin. Zbog svog znanja bio je dobro prihvaćen od strane halifa. U danima halife Umara b. Hattaba on je promovisan vodećeg vjerskog autoriteta. Poslije, je bio veoma blizak halifi Usmanu. Muslimani su mu se obraćali u vjerskim pitanjima kao i u tumačenju Kurana. Međutim, Kab el-Ahbar je radio da u islam unese vjerovanja koja su imala svoje korjene u iskrivljenim učenjima Tore. Hazreti Ali b. Ebi Talib za njega je rekao da je to “jedan spretni lažov.”U danima Alijevog hilafeta Kab el-Ahbar se pridružio Muavijinom dvoru. Pored ostalih sposobnosti,  tvrdio je da je u stanju proricati budućnost.  Tako je jednom “prorekao” Muaviji da će on postati halifa. Od tog dana Muavija je uporno radio da se ostvari to proročanstvo.

[2] Poslanikova žena i Muavijina sestra

[3] Šeriat zabranjuje gledanje u polne organe, i to je bio razlog zašto je hazreti Alija okrenuo glavu od sramne scene.

[4]Ašas b. Kajs, imao je najviše utjecajaja među Iračanima. On je bio vođa plemena Kindi, i bio Usmanov upravnik Azerbedžanom. Jedna njegova kćerka je bila udata za Usmanovig starijeg sina, Amra. Kada je hazreti Alija došao na vlast Ašas se nećkao da li da ga prizna, ili da se pridruži Muaviji. Na nagovaranje suplemenika, staje uz hazreti Aliju.

Razlog njegovog nećkanja bio je taj što mu je hazreti Alija tražio da podnese račune blagajne Azerbedžana. Ovo mu nije bilo pravo, jer dok je bio Usmanov upravnik, bilo mu je dopušteno da uzima godišnje 100 000 dirhama od pokupljene takse za “vlastite potrebe”.

Da bi “poboljšao” odnos sa novim halifom, nastoji da oženi svoji kćerku za njegovog sina Hasana. Pozvao je u goste hazreti Hasana i onda kada je on zatražio vode, rekao kćerci, Džudi, da mu je donese. “Služila te je ona koja nikada drugog muškarca nije služila”. Ovo su bile riječi kojima je otkrio svoju namjeru. Kada je hazreti Hasan ispričo događaj ocu, on mu savjetuje da oženi djevojku. Ta ista Džuda će otrovati imama Hasana, nakon što će joj Muavija obećati 100 000 zlatnika i da će je udati za svog sina Jezida.

Ali time što je udao kćerku za halifu Ašas nije imao nikakve materijalne koristi, što ga je odvratilo od hazreti Alije. On postade nezadovoljni komandant u Alijinoj vojsci i samo čekaše priliku da se pobuni i ispolji to nezadovoljstvo.

[5] Resulullah, Božiji Poslanik