Za života halife Usmana ona je otvoreno govorila protiv njega, i kada mu je bilo najteže, i ona mogla najviše pomoći napustila je Medinu. Kada je čula[1] da je ubijen lice joj se ozarilo, ali kada je saznala da je hazreti Alija halifa rekla je: “Više bih voljela da se nebo sručilo na zemlju.” Vratila se u Mekku i počela pozivati da se osveti Usmanova krv.

 “Zar nisi juče sama govorila da ga treba ubiti, jer je postao nevjernik”, neko joj reče.

“Čudno je to što su ga pozivali da se pokaje, a ubili ga prije nego mu pružili šansu za to,” bio je njen odgovor.

 

Na ovo je Ebu Selamah sastavio stihove:

 

Sada si se promijenila i podižeš oluje i kiše.

Naredila si nam da ga ubijemo, jer musliman nije bio više;.

Sada je ubijen, i to je tvoje naređenje bilo. Ubio je onaj ko je naredio.

I pored toga, nebo nije na nas palo, a ni sunce ni mjesec to nije zamračilo.

 

 Ona je bila Ajša, Poslanikova žena.

 

U Mekki, među prvima koji su joj se odazvali da osvete Usmana bio je Abdullah b. Amir Hadrami, Usmanov upravnik Mekkom. On joj je stavio na raspolaganje 600 000 dirhama od kojih su trebali da opreme vojsku. Ja’la je bio Usmanov upravnik u Jemenu, koji je čuvši da je hazreti Ali postao halifa pokupio sve blago iz jemenske blagajne i uputio se s njim Ajši u Mekku. Za njima je došao Marvan b. Hakam, Said b. As i ostali Umejadi.

 

Talha b. Ubejdullah i Zubejr b. Avam su prekršili zakletvu na vjernost hazreti Aliji i pridružili se Ajšinoj vojsci koja je već brojala 3000 ljudi. Ona je željela da odmah napadnu Medinu, ali su je savjetovali da krenu ka sjeveru, ka Basri, gdje su bili sigurni da će im se pridružiti i mnogi drugi kada čuju da Poslanikova žena treba vojsku. Vijesnik biješe poslan na ulice Mekke da objavi da Ajša, Poslanikova žena, zajedno sa Talhom i Zubejrom, čuvenim ashabima, kreće ka Basri. Svako onaj koji želi da osveti Usmanovu krv i bori se na putu vjere, treba se pridružiti.

 

“Ko će biti halifa ako pobijedite Alija?”, upitao je Mugira (b. Šu’ba) Talhu i Zubejra.

“Jedan od nas dvojice”, odgovoriše.

“Ali, ako želite osvetite Usmanovu krv, zašto njegov nasljednik ne bude jedan od njegovih sinova? Ako će neko od vas biti halifa, to znači da koristite osvećivanje Usmana da bi zauzeli vlast,” Mugira reče, i odluči da ih napusti.

 

Prolazeći pored vojske koja je složno vikala: “Ubiti Usmanovu ubice! Sve ih uništiti!, …”, on doviknu Marvanu i drugima Umejadima: “Gdje tražite njegove ubice? Oni su pred vašim očima, na grbama svojih kamila (Pokazujući na Ajšu, Talhu i Zubejra[2]), ubijte njih i vratite se kućama.” 

 

Kada je čuo da je Talha, zajedno sa Zubejrom i Ajšom, krenuo ka Basri radi osvete Usmana, hazreti Alija je rekao:

“Tako mi Boga, on je požurio s izvlačenjem sablje radi osvete krvi Usmanove samo od straha da zahtijev za krvlju Usmanovom ne bude isnesen protiv njega. Zbog toga sada nastoji da izazove nesporazum okupljanjem vojnih snaga da bi zamrsio veze i ispleo sumnju. Zar od mene zahtijevaju pravo koje su napustili i krv koju su sami prolili?

 

‘‘Čudno je da mi šalju glas da istupim prema njima radi borbe kopljima i da se pripremim za boj sabljama. Ne bilo ih! Nikad se nisam plašio borbe niti bio pometen u sukobu.

 

‘‘Šta je između mene i Kurejša? Boga mi, borio sam se s njima kada su bili poricatelji Istine i borit ću se s njima kada budu zavedeni. Bit ću za njih isti danas kakav sam za njih bio jučer.

 

‘‘Bogami,  Kurejši nam se samo svete zato što nam je Allah dao prednost nad njima, pa smo ih mi uveli u vlast našu. Poslije toga oni su postali, kako pjesnik kaže:

 

Života mi,  svakog jutra svježe mlijeko si pio,

i sitnošpice hurme sa mladim maslom si jeo;

Plemenitost koju nisi imao prije tebi smo dali

rasnim konjima i žutosmeđim kopljima smo te okružili. ”

 

Na putu ka Basri stigoše do mjesta zvanog Hovab. Nekoliko pasa im potrča u susret lajući na kamile. Na jednoj od njih bila je i Ajšina sjedeljka. “Uskoro će psi Hovaba lajati na jednu od mojih žena koja će biti među buntovnicima. Volio bih znati na koju!” , Poslanik s.a.v. je jednom rekao. Umme Selma, druga Poslanikova žena, podsjetila je Ajšu na ove njegove riječi prije nego je ona krenula na ovo kobno putovanje. Kada je čula lavež pasa, upitala je za mjesto kroz koje su prolazili. Kada joj rekoše ona se uplaši i odbi da ide dalje. Ali, Abdullah, sin Zubejrov se zakle da se mjesto ne zove Hovab. Talha uradi isto poslije njega. Dovedoše joj čak i pedeset ljudi da posvjedoče da ime mjesta nije Hovab[3]. Na kraju su je uspjeli nagovoriti da nastavi putovanje.

 

Kada su došli pred Basru, Usman b. Hunejf, njen upravnik postavljen od hazreti Alije, izađe u punoj ratnoj spremi. Mnogi iz njegovog grada, kada su čuli da se radi o Poslanikovoj ženi i dvojici uglednih ashaba bez puno dvoumljena pridružiše se Ajšinoj vojsci. Između njih i onih koji su ostali vijerni hazreti Aliji započe borba riječima. Neko od stanovnika Basre poviknu na Ajšu: “Sram neka te bude, o Majko vjernika[4], ubistvo halife je bilo ružno djelo, ali je još ružnije to što si zaboravila gdje ti je mjesto[5] i što si izašla na toj prokletoj kamili da stvaraš razdor među vjernicima.”

Neko drugi reče Talhi i Zubejru: “Izvukli ste Poslanikovu ženu, a vlastite žene ste ostavili u kućama!”

 

Nekoliko dana Ajšina vojska nije mogla ući u grad. Jedne noći upadoše na prepad, i nakon što su ubili 40 branilaca, zarobiše upravnika Usmana b. Hunejfa. Hakim b. Džebela pokuša da ga oslobodi ali bi ubijen zajedno sa sedamdeset ljudi. Poslije ovoga pobunjenici potpuno ovladaše gradom.

 

Hazreti Ali je pratio razvoj događaja preko ljudi koji su ga obavještavali o aktivnostima Ajšine vojske. Kada mu stigoše vijesti iz Basre on pokuša da okupi vojsku u  Medini, ali na njegov poziv se odazva samo oko 900 ratnika. Neki se bojaše podići oružje na “majku vjernika”, neki nisu željeli da budu umiješani u stvaranje podjele, a neki podlegoše klevetama koje su optuživale hazreti Alija za Usmanovu smrt. Ipak, na njegovoj strani su bili svi važniji preživjeli Poslanikovi ashabi.

 

U jednom svom pismu stanovnicima Kufe, vezano za Usmanovo ubistvo, hazreti Alija piše: “Istinito vas obaviještavam o onome šta se dogodilo Usmanu. Ljudi su ga napadali i bio sam jedina osoba među Muhadžirma[6] koja mu je nastojala posve udovoljiti a što manje ga koriti. Što se tiče Talhe i Zubejra, najlakši korak njihov oko njega bijaše težak, a najblaži glas njihov bijaše grub. I Ajša je bila ljuta na njega. Zato ga je skupina ljudi savladala i ubila. Poslije su mi se ljudi zakleli na vijernost, ne silom ili pod pritiskom, već poslušno i po volji slobodnoj.”

 

Hazreti Alija šalje nekoliko izaslanika u Kufu da podignu ljude na oružje. Ebu Musa el-Ašari, njen upravnik i utjecajna ličnost, bio je dao Aliji prisegu na vjernost. Ali, nakon što je saznao za Ajšin uspjeh u Basri, počinje da se koleba. Svaki put kada bi izaslanik došao on bi odvraćao ljude od oružja. “Braćo, Poslanikovi ashabi znaju bolje o Allahu i Njegovom Poslaniku od onih koji nisu ashabi. Sukob je među Poslanikovim ashabima, i oni znaju najbolje kome se može vjerovati. Vi se ne trebate miješati u tu stvar. … Vratite sablje u korice i presjecite konopce na lukovima. Sjedite u kućama i lijepo dočekajte svakog ko vam navrati. Pustite Poslanikove ashabe da se sami nagode i ne ratujte ni protiv jednog.”      

 

 Ali da li je ovo bilo riješenje? To je bio savjet koji je Ajša slala uglednicima u pismima sa kratkom porukom: Pridružite se nama ili sjedite u kućama neutralni. Kada je Zijad b. Suhan dobio njeno pismo sa ovim sadržajem uzviknuo je: “Kur’an i Poslanik su joj naredili da sjedi u kući i da je ne napušta, a nama da se borimo protiv onih koji čine nasilje. (Ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite ih; a ako jedna od njih ipak učini nasilje drugoj, onda se borite protiv one koja je učinila nasilje sve dok se Allahovim propisima ne prikloni.” (K.49:9)) Sada nam ona govori da sjedimo u kući - da radimo ono što je njoj naređeno, a ona je izašla da se bori – da radi ono što je nama naređeno.”

 

Hazreti Alija šalje hazreti Hasana kao zadnjeg izaslanika da pozove Kufljane u vojsku. Kada su čuli govor Poslanikovog unuka, u kojem je on branio oca od lažnih optužbi i objasnio njegove namjere, njih oko 9000 uputi se hazreti Aliji. On ih dočeka riječima: “Pozvao sam vas kao svjedoke između nas i naše braće u Basri. Ako se dadnu urazumiti – to će biti ono što i želimo. Ako budu uporno odbijali, blago ćemo s njima postupati, osim ako nas odmah oružjem ne napadnu. Uvijek ćemo davati prednost mirnom dogovoru i izmirenju nad korištenjem sablji.”

 

Alijevoj vojsci pridružiše se mnogi borci iz drugih krajeva, tako da se njen broj pope na 20 000. U tom sastavu krenuće ka Basri. Iz mjesta Zika’r hazreti Alija posla pisma Ajši, Talhi i Zubejru, opominjući ih da poduzimaju nešto što se krši i sa šeriatom, tj. da su se podigli da osvete Usmanovu krv, ali niko od njih troje nije bio iz njegove familije. Šeriat daje pravo samo familiji ubijenog da traži osvetu ili da oprosti. Od Ajše dođe kratka poruka da je stvar postala takva da opomene nemaju koristi.

 

U međuvremenu, Ajšina vojska se pope na 30 000, sastavljena uglavnom iz plemena koja su nedavno prešla na islam. U hazreti Alijinoj vojsci je bilo sedamdeset preživjelih ashaba, boraca sa Bedra i četiri stotine ashaba koji su se zakleli Poslaniku na vjernost ispod Drveta[7]. Kada je hazreti Alija sa svojom vojskom pojavio pred Basrom jedan od očevidaca ih je ovako opisao:

 

“Prvi se ukaza odred Ansara[8]. Njihovu zastavu nosio je Ebu Ejub Ansari. Poslije njih odred od 1000 ljudi, čiji komandir je bio Huzejma b. Sabit Ansari. Poslije njih se pojavi drugi odred čiju zastavu je nosio Ebu Katadah b. Rabi. Njih je pratila grupa sastavljena od mladih i starih ljudi. Na njihovim čelima bio je znak od sedžde a na licima im je bio izraz kao da su stajali pred Allahom na Sudnjem danu. Ispred njih, na crnom konju jahao je čovjek obučen u bijelo sa crnim turbanom na glavi. Sa njegovih usana čuli su se ajeti Kur’ana. To je bio Ammar b. Jasir. Poslije njih dođe drugi odred, čiji vođa je bio Kajs b. Sead b. Ubada. Prošlo je još nekoliko odreda, nakon kojih se ukazala vojska sa kopljima na čijim vrhovima su bile zastave različitih boja. U njihovoj sredini viorila se uočljiva zastava, iza koje je jahao čovjek čija je pojava izazivala divljenje posmatrača. Njegove razvijene ruke držale su uzde a njegov pogled je bio usmjeren ka zemlji. To je bio hazreti Ali b. Ebi Talib. Sa njegove desne i lijeve strane jahali su hazreti Hasan i hazreti Husejn. Ispred njih, sa zastavom u rukama bio je Muhammed b. Hanafija[9]. Iza njih su jahali članovi familije Hašim i Ashabi sa Bedra.”

 

Kada su došli do mjesta Zavije, hazreti Alija je sjahao, klanjao četiri rekjata namaza i onda obraz naslonio na zemlju. Kada je podigao glavu tlo je bilo nakvašeno njegovim suzama, a na usnama su bile riječi: “Gospodaru zemlje i nebesa! Ovo je Basra. Podaj nam njeno dobro i sačuvaj nas njenog zla.”

 

Kada su se dvije vojske susrele, hazreti Alija, želeći pregovarati, naredi svojim ljudima da niko od njih ne smije prvi početi bitku. Onda je pozvao Zubejra, koji dođe u punoj ratnoj spremi. Hazreti Alija mu izađe u susret nenaouržan, sa osmjehom na usnama i ispruženom rukom. Poslije malo razgovora potsjeti ga na jedan događaj iz Poslanikovih dana: “Zubejre, sjećaš li se onda kada ti je Poslanik s.a.v. rekao da ćeš se boriti protiv mene i da ćeš to nepravedno činiti?” Zubejr ga pogleda iznenađeno i reče. “Bogami, rekao mi je baš tako.”

“Ako to priznaš, zašto si došao da se boriš samnom?”

“Bogami, zaboravih njegove riječi.”

 

Zubejr obeća da neće uzimati učešća u bici. Vrati se u logor i ispriča ono šta mu je hazreti Alija rekao Ajši i sinu Abdullahu, koji ga optužiše da se uplašio borbe. Zubejr se kolebao da napusti Ajšinu vojsku, za čijeg glavnog vođu bi postavljen. Ali kada je vidio da je Amar b. Jasir na Alijinoj strani, postade mu jasno da čini veliku grešku. Za Amara je Poslanik s.a.v. rekao da se on uvijek bori na strani istine i da će biti ubijen u borbi protiv grupe pobunjenika. Zubejr sam krenu ka Mekki. Na putu ga ubi grupa Arapa, znajući da se pobunio protiv halife kojeg su oni podržavali.

 

U međuvremenu, na polju kod Basre prilike za bitku postajaše sve izglednije. Dan je bio petak, 16 Džumadul ahira 36. p.H. (juni 656 n.e.). Sa druge strane već počeše dolijetati rojevi strijela, ali Imam nije davao naređenje za napad. On uze Kur’an i potraži nekog od svojih vojnika da s njim ode na drugu stranu i pozove muslimane da im Božija knjiga presudi. Mladić imena Muslim se javi ali kada im se približi izrešetaše ga strijelama. “Bože! Budi svjedok!”, hazreti Ali reče, ali ne naredi napad. “O Emirul-mu’minin! Oni nas napadaju,  a ti nam nedaš da im uzvratimo. Dokle će nače grudi biti njihove mete.” Njegovi ljudi su mu se žalili, donoseći mu pogođene drugove. “Bože, budi svjedok!”, govorio je, ali nije naređivao napad. Kada strijela ubi Abdullaha b. Badila negovo tijelo pred Aliju donese njegov brat. “Bože, budi svjedok!” reče i pozva sina Muhammeda, stavi mu zastavu u ruku i reče da povede napad.

 

On pođe naprijed, ali kiša strijela bi takva da ga primora da ustukne. Otac ga je gledao kako se povlači, pa mu ne bi pravo. “Muhammede,  zašto ne krećeš naprijed?”

“Oče, ne može se od strijela. Kada one malo prestanu …”

“Muhammede nema čekanja. Bacaj se na strijele i vrhove koplja!” poviknu mu otac.

Muhammed krenu naprijed, ali bi napadnut strijelcima sa druge strane, što ga primora da zastane. Hazreti Alija se namršti, priđe mu sa zada, kucnu ga drškom sablje po leđima i reče: “To si naslijedio od svoje majke!” Onda uze zastavu iz njegove ruke, zasuka rukave i potjera konja punom snagom ka neprijatelju. Redovi neprijatelja se zanjihaše, pa se nagnuše nazad, ostavljajući mrtve i ranjene na milost i nemilost konjskih kopita. Kada je vidio kako vojska bježi vrati se nazad sa iskrivljenom sabljom. Dok je koljenom ispravljao sablju gledao je prema neprijatelju koji se pripremao ponovo da napadne.

 

“Oni grme poput oblaka i sijevaju poput munje, ali i pored toga pokazuju kukavičluk. Mi ne grmimo sve dok ne navalimo, i ne lijemo sve dok pljusak ne prospemo,” rekao je.

 

Onda je predao zastavu Muhammedu i ponovo se dao u napad koji je imao isti rezultati kao i prvi. Poslije toga se vratio i rekao: “Sine, jesi li vidio kako se bitka vodi?”

 

“Planine se mogu pomaći sa mjesta svojih, ali ti se ne smiješ pomaći sa svoga. Zube svoje stisni! Glavu svoju daj Allahu! Noge svoje čvrsto u zemlju usadi! Pogled svoj na neprijatelju zadnjem učvrsti, pa oči zatvori! I budi siguran da je pobjeda samo od Allaha Uzvišenog!” rekao mu je.

 

Ohrabren očevim primjerom, Muhammed predvodi novi napad. Padaju mrtvi na obe strane. čuju se udarci sabljama, njištanje konja i povici boraca. Musliman protiv muslimana, kakva žalost!

 

Ajša glasom, koji se pretvorio u oštar pisak, bodri ljude oko kamile na kojoj je smještena njena sjedeljka oklopljena metalnim pločama. Lijevo i desno krilo njene armije povlačilo se prema kamili, koja je uskoro postala centar oko kojeg su se vodile najžešće borbe. Držeći uzde kamile prvi gine Ka’b b. Sur koji je držao Kur’an oko vrata, i za njim oko sedamdeset ljudi plemena Kurejša. Poslije njih drugi se takmiče ko će ga držati, i poginuti braneći Majku vjernika.

 

U jeku borbi, Kamber, hazreti Alijin sluga donese mu čašu hladne vode. Kada ugleda šta mu nudi, reče mu:

“Zar ću se ja napiti dok oko mene žedni leže svi ovi ranjeni ljudi. Uzmi još nekoliko momaka i napoji prvo njih.”

“Ali, oni su se borili protiv nas.”, reče mu Kamber.

“Možda i jesu, ali su oni sada žedna ljudska bića. Podaj im vodu!” naredio mu je.

  

Kada je predosjetio poraz Marvan b. Hakam odapinje strijelu na Talhu, vlastitog komandanta, i smrtno ga ranjava. Onda se približio Usmanovom sinu, Abanu i rekao: “Jednog očevog ubicu smo ti upravo sredili.” Talha uskoro podliježe rani i Ajšina vojska ostaje bez svojih vođa. Po ondašnjim pravilima ratovanja, da nije bilo Ajše, bitka bi bila završena. Ali mnogi su ispunjavali dužnost i branili Majku vjernika besebično davajući živote i bivajući osakaćeni držeći se za uzda kamile.

 

Hazreti Alija naređuje da se ubije kamila. Budžejr b. Duldža, iz čijeg plemena je veće četrdeset ljudi dalo živote na kamilinoj uzdi, udara kamilu po nogama i obara je zajedno sa Ajšinom nosiljkom,  koja je sa brojnim zabodenim strijelama ličila na ječa. Kada je kamila pala uz veliku riku, Ajšina vojska se dala u bijeg. Hazreti Alija je davao instrukcije da ranjeni neprijatelj ne smije biti ubijen, bjegunac progonjen, niti ičija imovina oteta. On sam priđe oklopljenoj nosiljci, lupnu je svojim kopljem i reče: “Sestro Arama, zašto si vraćala ljude nakon što se povlačili, zašto si ih potsticala na borbu i međusobno ubijanje. …”

Na što je Ajša samo rekla “Sine Ebu Taliba, pobjedio si, budi milostiv …”

 

Hazreti Alija je poslao njenog pulubrata, Muhammeda b. Ebu Bekra, koji se borio u Alijinoj vojsci, da je izvadi iz nosiljke. Poslije je bila poslana u kuću Safije b. Haris. Kada se oporavila hazreti Alija ju je poslao nazad u Medinu.

 

Gubici na obe strane su bili veliki. Iz Ajšine vojske poginulo je 16 796 , a iz Alijine 1070 ljudi.[10] Iskopani su veliki kaburi i u njih su, po Alijinom naređenju, nakon klanjanja dženaza, ukopavani zajedno ubijeni sa obe strane.

 

Preživjelim ljudima Basre, koji su se bili u velikom broju pridružili Ajšinoj vojsci, hazreti Alija je rekao:

“Bili ste vojska žene i slijedbenici deve. Ona je zamumlala, a vi ste se odazvali. Kada bijaše ubijena, vi se razbježašte. Vaš karakter je nizak, zavjet vaš je prekinut, vjera vaša je dvoličnost i voda vaša je ustajala. Onaj koji prebiva među vama natovaren je grijesima, a onaj koji vas napusti osigurava milost Stvoritelja svog.

 

“Kao da vidim glavnu džamiju vašu, sličnu vanjštini lađe, a Allah je poslao kaznu iznad i ispod nje, i utapa se svako ko je na njoj. Boga mi, grad vaš će biti toliko potopljen, pa kao da već vidim džamiju njegovu poput gornjeg dijela lađe ili poput grudi ptice na valu morskom[11].”

      

Sjećanje na pokolj koji je prouzrokovala, Ajšu je proganjalo da kraja života. Često bi govorila da bi više voljela da je bila mrtva nego što je bila upletena u sve ono.

 

Džundab b. Abdullah, koji se borio na Alijinoj strani, priča da je u bici uzde Ajšine kamile jedno vrijeme držao Amr b. Ašraf i svakog koji bi se približio obarao bi sabljom. Onda mu je Haris b. Zuhejr, Poslanikov ashab, prišao izgovarajući slijedeće stihove:

 

“Naša Majko, najbolja Majko za koju znamo;

vidiš li koliko je hrabrih muškaraca pokošeno, koliko glava i ruku otsječeno?”

 

Onda su obojica istovremeno sabljama udarila jedan drugoga nakon čega su pali, kopajući nogama zemlju smrtno ranjeni.

 

Poslije određenog vremena Džundab je posjetio Ajšu u Medini. Ona ga je pitala ko je i odakle je. Kada je rekao da dolazi iz Kufe, upitala ga je:

“Jesi li bio sa nama u Bici?”

“Jesam,” odgovori Džundab.

“Za nas ili protiv nas?”

“Protiv vas”, reče on.

“Znaš li onog čovjeka koji je spjevao stihove Naša Majko, najbolja Majko…, upita ona.

“Znam, to mi je bio amidžić.”  reče joj Džundab.

Ajša zaplaka. Džundab je stajao pokraj nje a ona je plakala toliko dugo da je on u jednom trenutku pomislio da neće nikad prestati.

 

 Literatura:

 

• The Early History of Islam, Sayyid Safdar Husayn
• Nahjul Balagha, (futnote Alija Naqi-un- Naqvija)
• Staza rječitosti, govori, pisma i izreke Alije b.
• Ebi Taliba, sabrao Sejjid Šerif Radi
• The Voice of Human Justice, George Jordac
• The Succession of Muhammed, WilferdMadelung
• The Brother of the Prophet Muhammad,
• Mohamad Jawad Chiri

1] Abdullah b. Selamah joj je donio tu vijest iz Medine kada je bila na povratku kući poslije obavljenog hadža

[2] Talha je bio među napadačima na Usmanovu kuću. On je naredio da opkoljenima ne ostave ni jedan izlaz, čak i da im prekinu dotok vode.

[3]Ovo je bilo prvo javno lažno svjedočenje u islamu

[4] Poslanikove žene su zvane majke vjernika prema kur’anskom ajetu: “Vjerovjesnik treba da bude preči vjernicima nego oni sami sebi, a žene njegove su kao majke njihove… (K.33:6)

[5] Kur’an naređuje Poslanikovim ženama: “…U kućama svojim boravite” (K.33:33)

[6] Prvim muslimanima koji su se zajedno da Poslanikom s.a.v. otselili u Medinu.

[7] Zakletva pri potpisivanju Hudejbijskog ugovora o kojoj Kur’an kaže: “Allah je zadovoljan onim vjernicima koji su ti se pod drvetom na vjernost zakleli.” (K. 48:18)

[8] Ansari ili pomagači su bili stanovnici Medine koji su pružili gostoprimstvo i zaštitu poslaniku Muhammedu s.a.v. poslije njegovog napuštanja Mekke.

[9] Muhammed je bio također sin hazreti Alije, od majke imena Hanafija.

[10] Historičari Habib Siyar i Kashf Ghamma daju ove podatke. Tabarija piše da je 10 000 ljudi sa Ajšine i 5000 ljudi sa Alijine strane izginulo u bici.

[11] Ibn Hedid piše da se hazreti Alijino predskazanje obistinilo i da je Basra bila plavljena dva puta: jednom za vrijeme Kadira Billaha i drugi put u vrijeme vladavine Kaima bi Emrillaha. Voda se podizala toliko da se samo vidio vrh glavne džamije.