Na samrti, u prisustvu sinova, unuka i drugih uglednika, imam Ali je ostavio oporuku imamu Hasanu. Rekao je da mu je Allahov Poslanik s.a.v. naredio da Hasanu ostavi oporuku i preda njegove knjige i oružje, na isti način kako je on s.a.v. predao hazreti Aliju svoju oporuku i dao mu svoje knjige i oružje. Poslanik s.a.v. mu je takoer rekao da kaže Hasanu da i on tako učini kada mu se smrt približi, i preda te stvari Husejnu. Onda se okrenuo Husejnu, uzevši za ruku njegovog sina Alija i rekao mu da on tako učini kada mu se smrt približi i preda te stvari Aliju. Potom se obratio ovom dječaku i rekao mu da mu je Allahov Poslanik naredio da ove stvari preda svom sinu Muhammedu i da mu ne zaboravi prenijeti selame od Allahovog Poslanika i njega.”

[1]     

 

Umire hazreti Ali. Napustio je ovaj svijet kao onaj koji je žudio za susretom. Hazreti Hasan i Husejn zakopavaju oca na tajnom mjestu. Za njegov kabur se neće znati u mnogim godinama što će doći. U svom prvom javnom nastupu hazreti Hasan je rekao: “Ove noći umro je čovjek koji je prednjačio ispred svih u dobrim djelima; koji je vlastitim životom štitio Allahovog Poslanika s.a.v. On ga je slao sa zastavom islama pri čemu ga je Džibrail pratio sa desne a Mikail sa lijeve strane, i on se ne bi vraćao sve dok Allah ne bi darovao pobjedu muslimanima preko njegovih ruku. Umro je u ovoj noći u kojoj je Allah uzeo sebi Isaa, sina Merjeminog, i kada je umro nasljednik poslanika Musaa. Iza sebe nije ostavio nikakvo zlato niti srebro, osim sedam stotina dirhama kojima je namjerovao platiti slugu za svoju familiju.”

 

Onda je hazreti Hasan zastao dok su mu se suze slijevale niz obraze. Kada ga vidješe kako plače i drugi počeše plakati. On nastavi: “O ljudi onaj koji me zna, zna me, a onaj koji me ne zna, neka zna da sam ja Hasan, sin Muhammedov (s.a.v.). Ja sam sin donositelja radosnih vijesti, sin onoga koji je bio poslan da upozori, sin onoga koji je pozivao Allahu… Ja pripadam Poslanikovoj porodici (Ehlibejtu) koju je Allah pročisitio a ljubav za nju učinio obaveznom u Knjizi kada je rekao: (“Reci (Muhammede!): “Ne tražim za ovo od vas nikakvu drugu nagradu, osim ljubavi za (moju) rodbinu.) A umnogostručićemo nagradu onom ko učini dobro djelo ” (42:23) Činiti dobro u ovom ajetu je voliti nas, Poslanikovu familiju.”

 

Poslije toga Ubjedullah b. Abbas reče okupljenim: “Ovo je vaš imam. On je unuk vašeg Poslanika i nasljednik vašeg imama. Zato mu podajte prisegu na vjernost!” Gotovo svi prisutni požuriše da to urade, tj. zakleše se da će biti u miru sa onim sa kojima je hazreti Hasan  miru a u ratu protiv onih protiv kojih je on u ratu. Dan je bio 21. ramazan 40.p.H. Gotovo sve važnije ličnosti među Muhadžirima i Ansarijama položiše zakletvu.

 

Za puna dva mjeseca hazreti Hasan ne poduzima nikakve korake protiv Muavije, niti uopšte pominje rat. Armija podignuta od strane hazreti Alija poče pokazivati znakove nestrpljenja. Počeše mu prigovarati na tome i savjetovati da odbrani svoje pravo kojeg je ugrožavao pobunjeni Muavija.

 

Abdullah b. Abas pozvao ga je na akciju pismom, u kojem je između ostalog stajalo: “… Tvoji neprijatelji su neprijatelji Božijeg Poslanika, koji su prihvatili islam tek onda kada su ih muslimani vojno nadjačali. Čitali su Kuran, ali su u sebi ismijavali njegove ajete; ispunjavali su vjerske dužnosti, koje su im bile mrske, zato što su morali; kada su vidjeli da su u ovoj vjeri samo pobožni i učeni mogli imati ugled i položaj, sebe su prikazali takvima, usvajaući te osobine da bi muslimani imali dobro mišljenje o njima, dok su u sebi okretali leđa Allahu …”

 

Imam Hasan piše pismo Muaviji u kojem ga podsjeća na ono šta se dogodilo poslije Poslanikove smrti vezano za vlast: “Arapi su pružali ruke ka njoj, ali su ih Kurejši odvratili tvrdeći da ona pripada njima, jer su oni bili Poslanikov rod. Arapi su prihvatili njihov dokaz i mirno im predali vlast. Ali kada smo mi, Poslanikova bliža rodbina, iznijeli Kurejšima iste dokaze o rodbinskoj vezi sa Poslanikom s.v.a. oni su nas odbili, mada smo mi bili prikladniji i zaslužniji za nju. Nismo se otvoreno suprotstavili bojeći se za islam, jer bi njegovi neprijatelji mogli iskoristili razdor da unište vjeru.

 

“Neka se svako sada upita kako je moguće da ti, Muavija, tražiš položaj nikog drugog do samog Božijeg Poslanika! Na kojim osnovama i sa kojim pravom? Nemaš nikakvih zasluga niti kvaliteta u vjeri. Pored toga, ti si sin Ebu Sufijana, najljućeg Poslanikovog neprijatelja.  …”

 

Ovo pismo nije mnogo uzbudilo Muaviju, jer kada je hazreti Ali umro, vodeće ličnosti iz njegove vojske počeše mu slati pisma u kojima su izražavali žaljenje za svoje postupke i tražili da im oprosti i primi ih na njegovu stranu. Također, Muavija šalje pisma drugim Arapskim liderima u kojima im daje primamljve ponude kao što je: “… Ako smakneš Hasana pripašće ti 100000 dirhama, uvrstiću te u komandante moje armije i oženiću te svojom kćerkom.”

 

Muavija šalje odgovor u kojem mu, između ostalog, prigovara što je optužio starješine Kurejša, Ebu Bekra i Umara, što su oduzeli vlast iz njihove kuće. Ebu Bekr je bio među prvi muslimanima i dobar poznavaoc vjere. Također je bio u godinama koje krase iskustvo i mudrost. Promišljeni i dalekovidni ljudi vjere, koje Hasan i njegova familija krive, dali su mu vlast jer, po njima, nije bilo boljeg čovjeka od njega.

 

Danas je njegov (tj. Muavijin) položaj prema hazreti Hasanu jednak položaju Ebu Bekra (prema Aliju) poslije Poslanikove smrti[2]. Da je znao da je Hasan bolji od njega u vođenju državnih poslova, uspješniji od njega u sakupljanju taksa i spretniji od njega u zavođenju neprijatelja, Muavija bi mu se pokorio i predao mu položaj. Ali, kako je on bio stariji i duže na položaju upravitelja Sirije, bio je mnogo iskusniji u rukovođenju. Zbog toga zaslužuje da mu se hazreti Hasan pokori. Naravno, poslije njega on bi bio taj kome bi vlast sigurno prešla u ruke.

 

Hazreti Hasan nije odgovorio na ovo pismo. Sada Muavija podiže veliku vojsku od   60 000 ljudi i kreće prema Iraku. Hazreti Hasan poziva Kufljane da mu se pridruže za rat, ali na početku niko se ne odaziva. Neke vođe su se već bile tajno pridružile Muaviji, obećavajući mu hazreti Hasanovu glavu kad kod je zatraži. Adi b. Hatim se podiže i javno ih upita zar se nisu željeli odazvati njihovom imamu i sinu Poslanikove kćerke? Onda on obeća hazreti Hasanu da će mu pomoći i krenu ka Nukejli, mjestu koje je trebalo biti zbirno mjesto Imamove armije. Za njim krenuše i Kajs b. Sead, Makil b. Kajs i Zijad b. Hasafa, isprobani i povjerljivi sljedbenici imama Alija. Kasnije su se i drugi počeli okupljati, ali sporo i nevoljko.

 

Dok je čekao da mu se pridruži još ljudi hazreti Hasan šalje Ubejdullaha b. Abasa sa 12 000 ljudi da krenu uz rijeku Eufrat do mjesta Maskin. Tu su trebali zadržati Muaviju dok im se hazreti Hasan ne pridruži sa ostalim ljudima. Nedugo zatim i on sa preostalom vojskom kreće ka sjeveru.

 

Koliko malo povjerenja je hazreti Hasan imao u ljude sa kojima je kretao u rat vidimo iz činjenice da ih nije predvodio u namazu iz straha za vlastitu sigurnost. Također je nosio pancir ispod košulje, koji mu je jednom i spasio život kada ga je neko, iz njegove armije, pogodio strijelom.

 

U mjestu Sabat obratio se svojoj vojsci hutbom u kojoj je govorio o jedinstvu zajednice. Rekao im je da je ono bolje, sa svim svojim teškoćama, od raskola, sa svim svojim prednostima. Reče im da im želi sve najbolje, da radi u njihovom interesu i da zna šta je bolje za njih od njih samih. Zatražio je da mu ne prigovaraju i da mu se ne suprotstavljaju njegovim naređenjima pa ma kakva ona bila.

 

Ovi se počeše između se pogledavati i govoriti: “Evo ga, želi sklopiti mir sa Muavijom i predati mu vlast. Postao je slab i neodlučan.” Poslije ovog skočiše na njega i opljačkaše njegov šator, oduzimajuću mu čak i serdžadu za klanjanje i ogrtač sa ramena.

 

U međuvremenu malobrojni prijatelji se okupiše oko njega i rastjeraše razjarenu masu, koja nastavi da ga naziva slabićem i kukavicom. Plemena Rabia i Hamdan, koja su bila najodanija njegovom ocu, bijahu pozvana i oni okružiše imama. Uprkos tome Džarra b. Sinan uspjede doći do konja na kojem je hazreti Hasan jahao i uzeti ga za uzda. “Allahu ekber! Hasane postao si mušrik kao što ti je i otac bio!”, to reče, pa zamahnu pijukom i zabi ga u hazreti Hasanovu butinu. Prijatelji skočiše na napadača i ubiše ga na mjestu. Hazreti Hasan bi odnešen u Medain u kuću Seada b. Mesuda, upravnikga tog mjesta.

 

U međuvremenu je Muavija napredovao sa svojom vojskom prema Maskinu. Sada se lijepo ophodio sa stanovnicima mijesta kroz koja prolazio, obećavajući amnestiju (opšte pomilovanje) svim onim koji mu se pridruže. Šalje vijesnika Kufljanima da im kaže da nema namjeru da ih napadne jer je bio primio pismo od hazreti Hasana u kojem mu on nudi mir. Kufljani rekoše vjesniku da laže i otjeraše ga nazad. U svom sljedećem pokušaju Muavija tajno šalje svog čovjeka Ubejdullahu b. Abbasu, komandantu hazreti Hasanove predhodnice. On se zakle da je Muavija primio ono pismo od hazreti Hasana i reče da mu on nudi milion dirhama ako pređe na njegovu stranu. Pola sume će odmah dobiti a drugu polovinu kada Muavija zauzme Kufu. Ubejdullah prihvata i krišom te iste noći prelazi Muaviji. Kada mu je došao, zatiče kod njega Busra b. Ebi Artaha, ubicu njegovih sinova koje je bio ostavio iza sebe u Jemenu. Pitao je Muaviju da li mu je on naredio da ih ubije. “Bogami, nisam, i bilo mi je žao kada sam čuo šta je bilo”, slaga Muavija.[3]

 

Kufljani saznadoše za Ubejdullahovu izdaju sutradan, kada se on ne pojavi na sabah namazu. Kajs b. Sead preuze komandu i sruči grdnju na svog predhodnika: da u njemu nikad dobra nije bilo kao što nije bilo ni u njegovom ocu, Abbasu, niti u njegovom bratu, Abdullahu. Prvi je bio na strani mušrika u bici na Bedru, u kojoj je bio zarobljen od strane muslimana i onda otkupljen; a brat mu, Abdullah, bi postavljen za upravnika Basre, ali pokra državnu blagajnu da bi kupio sebi ropkinje. Kako se onda od Ubejdullaha moglo išta bolje očekivati, imajući još na umu da je pred Busrom pobjegao iz Jemena, ostavivši vlastite sinove u rukama neprijatelja.

 

Muavija pomisli da je dezertiranje komandanta imalo poražavajući efekat na moral boraca, pa posla na njih Busra sa vojskom, ali se oni vratiše poraženi. Muavija pojačava snage i opet napada Hasanovu vojsku, ali ih ovi opet vratiše nazad. Utom čuše za pobunu u hazreti Hasanovom logoru i njegovom ranjavanju, pa se obije strane ustegnuše od međusobnog napadanja, čekajući dalji razvoj događaja.

 

Muavija sada šalje delegaciju hazreti Hasanu sa ponudom za potpisivanje mirovnog ugovora. Po njemu bi, poslije Muavije, vlast pripala Hasanu. U njemu bi se također zavjetovao da mu neće nanijeti nikakvo zlo. U odgovoru, kao uslov da mu preda vlast, hazreti Hasan traži da obeća sigurnost za narod. Sada mu Muavija šalje prazan papir opečaćen njegovim pečatom, tražeći od njega da napiše uslove koje želi i obećavši da će ih sve prihvatiti. Hazreti Hasan piše da predaje vlast Muaviji pod uslovom da on djeluje prema Kuranu, Poslanikovom sunnetu i onako kako su djelovale predhodne “pravedne halife”; da Muavija neće postaviti svog nasljednika svojevoljno, nego da će on biti izabran na principu šure; da će svim muslimanima, ma ko i ma gdje bili, biti obećana sugurnost u pogledu njih, njihove imovine i djece; Muavija neće djelovati javno niti tajno protiv hazreti Hasana, niti će progoniti ikog od njegovih sljedbenika.

 

Muavija ulazi u Kufu. U svom prvom govoru, ohrabren prisustvom vijerne armije, reče prisutnim da je obećao neke stvari, prihvatio neke uslove i pobudio nekima određene želje i nade. To je sve činio da bi ugasio vatru nereda i pobune, da bi prekinuo ratovanje i da bi smirio i odobrovoljio narod. Ono što je obećao Hasanu ne namjerava ispuniti i ugovor s njim ne vrijedi više od smeća ispod njegovih nogu. Onda je rekao: “Nema zaštite onome ko mi ne položi prisegu na vijernost. Ja sam tražio da osvetim Usmanovu krv i da vratim vlast onima kojima ona i pripada, to sam uspio uprkos otporu nekih ljudi. Dajem tri dana, poslije kojih svakom onom koji mi ne da prisegu nema sigurnosti niti oprosta.” Poslije ovoga ljudi sa svih strana nagrnuše na Muaviju da mu se zakunu na vijernosti.

 

Godina 41. p.H. bi proglašena “Godinom jedinstva”, označavajući tako kraj unutrašnjeg rata i uspostavljanje vlasti jednog halife nad cijelom islamskom državom. Halifa poče značiti “Allahov namjesnik” na zemlji, tj. potpuni gospodar nad životima svojih podređenih, s pravom da ukloni svakog onog koji bi mogao ugroziti njegov položaj.

 

Mnogi Poslanikovi hadisi su iskopnjavali iz zaborava onda kada se dešavalo ono o čemu su govorili. Tako se mnogi sada sjetiše njegovih riječi: “Ubijte Muaviju kada ga vidite na mom mimberu!” Ali prekasno! Pipci familije Umejada su se već čvrsto bili obavili i njihovi očnjaci se zarili u vrat Muhammedovog ummeta. Od tada pa za dugo Umejadski krvoločnici će piti krv muslimana i trovati čistu vjeru

 

Kada je Muavija postavio Mugiru b. Šubu za upravnika Kufe rekao mu je: “Neću ti govoriti kako da vladaš, ali jedno ne smiješ nikad propustiti: uvijek javno proklinji Alija, okalj mu čast i smanji mu ugled. Zajedno s tim traži Allahovu milost za Usmana i pronalazi greške u Alijevim pristalicama. Ako to ne možeš, ne daj im da podignu glave i govore u javnosti.”

 

Za Muaviju, kao i za sljedbenike hazreti Alija, “Ali” je bilo ime osobe, ali i više od toga: to je bila folozofija, odnos prema vjeri i životu, poseban način približavanja Allahu  i  posebno razumijevanje islama. Međutim, sa novom vlašću voljeti Alija postade kufr. Hudžr b. Adi bi prekidao svakog govornika koji bi proklinjao hazreti Alija i nije dopuštao da se u džamiji o njemu govore gnusne laži. Kada je bio izveden na pogubljenje bilo mu je ponuđeno: “Izađi iz kufra i prokuni svog heroja!” To jest, odreci se Alija i prokuni ga.

 

 

Literatura:

Sulh-ul-Hasan, Shaikh Radi el-Yasin

The succession of Muhammad, Wilferd Madelung

 

[1] A’lama el-Wara, Shaikh Tabarasi str.206;   

[2] Ho}e da ka`e kako je Ebu Bekr  bio smtran iskusnijim i zaslu`nijim za pola`aj halife od hazreti Alija, koji je imao samo 33 godine i stoga smatran niskusan i nepodoban za taj polo`aj.

[3] Ansab, Baladhuri,  dio II, 459-60