Abdikacija hazreti Hasana (III dio)
U prošlom dijelu pokazali smo da hazreti Hasan nije bio naklonjen prepuštanju halifata Muaviji, sinu Ebu Sufjana. Nasuprot tome, iz njegovih riječi i postupaka dā se jasno vidjeti da je bio odlučan da se bori protiv njega istom žestinom kojom se borio njegov otac, hazreti Ali b. Ebi Talib. Međutim, vidjeli smo da je bio prinuđen da abdicira izdajničkim odnosom Iračana i uspješnim subverzivnim djelatnostima Muavije. U ovom dijelu pozabavićemo se samim uslovima pod kojima je hazreti Hasan predao vlast.
Ovi uslovi, navedeni i opisani u različitim izvorima, ne samo da se razlikuju po sadržaju nego su uveliko nejasni i zbrkani. Jakubi i Mas'udi ih uopšte i ne pominju. Tabari navodi tri uslova direktno i jedan indirektno. Prva tri uslova su bila sljedeća:
Prvi, Hasan će uzeti pet miliona dirhema koji su se u to vrijeme nalazili u državnoj kasi Kufe.
Drugi, Hasanu će biti dozvoljeno da prima godišnje prihode [od taksi] iz Perzijske oblasti Darabdžir.
Treći, hazreti Ali neće biti vrijeđan niti psovan, što je bila praksa Muavije i svih njegovih namjesnika i upravnika, koju je on uveo na početku hazreti Alijevog halifata – u Hasanovom prisustvu, u najmanju ruku.
Uslov da će Hasan uzeti pet miliona dirhema iz državne blagajne ne može biti istinit iz dva razloga. Prvi, zato što je hazreti Hasan bio jedini vladar i halifa u Kufi te je državna blagajna već bila u njegovim rukama. Drugi, u izvorima historije islama stoji da je hazreti Ali praznio državnu blagajnu strogo svake sedmice, distribuirajući sve što je u njoj bilo onima koji su imali pravo da prime novac. Zato je nemoguće zamisliti da se za samo nekoliko mjeseci od Hasanovog dolaska na vlast u državnoj blagajni akumuliralo čak pet miliona dirhema, naročito kada se uzmu u obzir veliki izdaci koje su iziskivale pripreme za rat te neorganizovanost i rasulo u administraciji nakon smrti hazreti Alija, što je rezultiralo da takse ne budu sakupljane. Zanimljivo je primijetiti da Tabari tek dalje u tekstu, nakon opisa okrutnosti Busra b. Ebi Ertata za vrijeme njegove uprave Basrom, pominje i četvrti uslov hazreti Hasanove predaje vlasti. U njemu stoji: ''Hasan je potpisao mir sa Muavijom pod uslovom da će svim prijateljima i sljedbenicima Alija b. Ebi Taliba biti data amnestija i osigurana bezbijednost.'' Kako ćemo kasnije vidjeti, ovaj uslov bilježe i drugi izvori.
Dinavari u svom prikazu abdikacije navodi sljedeće uslove:
Prvi, niko od žitelja Iraka neće biti ponižavan i svakome od njih biće osiguran mir i bezbijednost, bez obzira na djela ili prekršaje za koje bi mogli biti optuženi.
Drugi, Hasanu će biti dozvoljeno da prima godišnje prihode [od taksi] iz Perzijske oblasti Ahvāz ( umjesto Darabdžir, po Tabariju).
Treći, Hašimije (potomci Abbasa b. Abul Muttaliba i Alija b. Ebi Taliba) će imati prednost pri određivanju visine plata i stipendija nad pripadnicima plemena Benu Šemsa (Umejada).
Ibn 'Abdul Berr i Ibn el-Esīr, dva primjerna pisca o životima i djelima Poslanikovih ashaba, kao i neki drugi pisci, prenose još dva uslova:
Prvi, nikome od stanovnika Medine, Hidžaza i Iraka neće biti oduzeto ništa od imovine koju je bio posjedovao za vrijeme hazreti Alijevog hilafeta.
Drugi, halifet će poslije Muavije preći u hazreti Hasanove ruke.
Ebul Feredž, kao i još neki, izgleda da nisu bili zainteresovani da zabilježe uslove u detalje. Prema njemu, Muavija je poslao Hasanu dvojicu pregovarača da s njim utanače detalje oko predaje vlasti. U ime Muavije, ''složili su se sa uslovima koje je postavio Hasan i sa kojim se i Muavija bio složio [a to su bili ovi]: da niko od Alijevih šija neće biti proganjan, da Alijevo ime neće biti pominjano osim po dobru, i druge stvari koje je Hasan želio.''
Međutim, najdetaljniji prikaz uslova dao je Ibn A'tham, koji mora da se koristio spisima historičara Madā'īnija; jer Ibn Ebil Hadid navodi iste uslove uz pominjanje Madā'īnija kao izvora za njih. Prema Ibn A'thamu, poslije ranjavanja i govora pred uglednicima Iraka, u kojem ih je obavijestio da želi abdicirati (Muslimanski život br. 50), hazreti Hasan šalje svog izaslanika Muaviji da ga obavijesti o spremnosti da mu preda vlast i da s Muavijom u njegovo ime razgovara o uslovima ove predaje. Jedini uslov koji je hazreti Hasan rekao izaslaniku da traži bila je generalna amnestija (amnestija = proglas vladara ili vlasti da neće progoniti osobe optužene za neko nedjelo) za narod Iraka. Izaslanik se susreo sa Muavijom i rekao mu da je ovlašten da s njim dogovori uslove Hasanove predaje vlasti. Kada ih je Muavija zatražio napismeno, ovaj je napisao sljedeće uslove:
Prvi, da će poslije Muavijine smrti hilafet biti vraćen Hasanu.
Drugi, da će Hasan godišnje primati pet miliona dirhema iz državne takse.
Treći, Hasan će primati godišnje prihode [od taksi] iz oblasti Darabdžir.
Četvrti, narodu će se garantovati bezbijednost i miran suživot.
Kada je Muavija čuo ovo, uzeo je prazan papir, potpisao ga i zapečatio. Rekao je izaslaniku: ''Odnesi ovaj prazan papir Hasanu i reci mu da napiše [uslove i] šta god želi.'' Muavija je zatražio od prisutnih da svjedoče da se on obavezuje da će ispuniti sve što hazreti Hasan bude tražio. Izaslanik se u pratnji nekoliko uglednika Sirije vratio hazreti Hasanu i pokazao mu uslove koje je on bio predložio i rekao kakav mu je odgovor Muavija na to dao. Hazreti Hasan je odgovorio sljedećim riječima: ''Što se tiče hilafeta [koji si ti tražio], ne interesuje me, jer da sam ga želio ne bih mu ga davao. Što se tiče novca [koji si ti za mene tražio], to ne može biti jedan od uslova jer se ovdje radi o slučaju koji se tiče čitave zajednice.'' Hazreti Hasan je onda pozvao vlastitog pisara i rekao mu da na papiru, kojeg je poslao Muavija, napiše: ''Ovu su uslovi pod kojima Hasan b. Ali b. Ebi Talib potpisuje mir sa Muavijom b. Ebi Sufjanom i predaje mu vlast Emirul Mu'minina, Alija:
Prvi, Muavija će vladati prema Božijoj Knjizi, Poslanikovom Sunnetu i praksi pravičnih halifa.
Drugi, Muavija neće nikog postaviti niti imenovati kao halifu nakon njega; izbor [novog halife] će se prepustiti šuri (dogovaranju) svih muslimana.
Treći, narod će se ostaviti u miru da živi u bilo kojem kraju Božije zemlje.
Četvrti, životima, imovinama, ženama i djeci prijatelja i sljedbenika hazreti Alija biće garantovana sigurnost i mir. Ovo je ozbiljan uslov i obaveza na koju se Muavija b. Ebi Sufjan u ime Boga obavezao da će je ispuniti i pridržavati je se.
Peti, Hasan b. Ali, njegov brat Husejn, i bilo ko iz Poslanikove familije (Ehlulbejta), neće biti predmet napada ili nanošenja štete, bilo javno ili tajno.
Ibn A'thamov navođenje uslova koje je hazreti Hasan diktirao riješava mnoge probleme i objašnjava mnoge nejasnoće na koje se nailazi u drugim izvorima. U njegovom prikazu ovog događaja jasno vidimo da su postojale dvije grupe uslova, jedna koju su sačinjavali uslovi koji su poticali od Hasanovog izaslanika i druga grupa uslova koji su bili diktirani od samog hazreti Hasana. Ako se obje grupe sastave zajedno dobiće se uslovi koji se mogu naći razbacani po raznim drugim izvorima o ovom događaju.
Prvi uslov, da Muavija treba vladati po Kur'anu, Poslanikovom Sunnetu i praksi pravičnih halifa, snažno ukazuje na tendenciju i način razmišljanja o karakteru i ulozi halife koji je bio i još je rasprostranjen. Međutim, mora se napomenuti da, od vremena šure (na kojoj je izabran Uthman kao treći halifa) hazreti Ali, njegovi sinovi i prijatelji uvijek su naglašavali slijeđenje samo Kur'ana i Poslanikovog Sunneta, odbijajući pri tome da priznaju ispravnost ''sunneta'' prve trojice halifa. Zbog toga je vjerovatno da je dio koji govori o pridržavanju ''prakse pravičnih halifa'' umetnut kasnije da bi se doveo u liniju sa većinskom dogmom. Bilo bi i potpuno prirodno očekivati da se hazreti Hasan ne suprotstavlja očevom stavu koji je ovaj bio zauzeo za vrijeme izabiranja trećeg halife, kada je odbio da se obaveže da će slijediti Ebu Bekrov i Umarov ''sunnet''.
Drugi uslov, da Muavija neće nikog postaviti niti imenovati kao halifu nakon njega i da će izbor prepustiti šuri (dogovaranju) svih muslimana, ne bi trebalo biti teško prhvatiti. Presedan izabiranja vlastitog nasljednika, koji je bio potvrđen od strane samo nekoliko vodećih članova zajednice, bio se već desio kada je Ebu Bekr odabrao Umara za svog nasljednika. Međutim, ovaj čin je bio urađen iz želje i nade da je to u najboljem interesu čitave zajednice, i izabranik nije bio ni sin ni rod. Tako ne bi bilo sa Muavijom i Umejadima, pa je nametanje ovog uslova Muaviji od strane hazreti Hasana bilo prirodna posljedica trenutne situacije.
Na kraju, od svega najinteresantnije se čini Muavijin pristanak da podari potpunu amnestiju svim prijateljima i sljedbenicima hazreti Alija. Prihvatanje ovog uslova dokazuje neistinitost Muavijine tvrdnje da je ratovao protiv hazreti Alija da osveti Uthmanovu krv i kazni njegove ubice. Među Alijevim pristalicama, koji su dobili amnestiju od Muavije, bili su i oni koji su direktno ili indirektno bili odgovorni za Uthmanovu smrt. Zbog toga postaje jasno da je traženje da osveti Uthmana bio samo Muavijin izgovor da ostvari svoju ambiciju da osvoji hilafet.
Kada je sporazum bio potpisan, Hasan se vratio u Kufu gdje mu se pridružio i Kajs. Malo zatim u grad je ceremonijalno ušao i Muavija s vojskom. Održan je sveopšti skup na kome su grupe i pojednici davali svoje prisege na vjernost. Pri davanju prisege bila su izražavana i različita osjećanja – od ulizivanja zbog budućih ličnih interesa do izražavanja otvorenog neprijateljstva.
Između ostalog, Hasanov govor, održan na zahtjev 'Amr b. 'Āsa i Muavije, vrijedan je pažnje. Mada se nalazi u svim izvorima njegov sadržaj nije svugdje isti. Najkraću verziju prenosi Tabari od Zuhrija. Po njoj hazreti Hasan je rekao sljedeće: ''Narode, Allah vas je uputio preko naših ranijih (Muhammeda s.a.v. i Alija) i spasio vas od krvoprolića preko naših kasnijih (misleći na sebe). Zaista je ovo (hilafet) prolazna stvar; ove ovosvjetske stvari se mijenjaju i prelaze iz ruke u ruku. Allah je rekao Svom Poslaniku s.a.v. [da kaže]: ''A ja ne znam da nije to vama iskušenje, i pružanje uživanja još za izvjesno vrijeme'' (K. 21:111) Ibn Ebīl Hadīd, prenoseći od Madā'īnīja, daje mnogo dužu verziju ovog govora. U njoj hazreti Hasan navodi kao razlog svoje abdikacije, pored Muavijinih ambicija i smicalica, nepostojanost i nevjernost vlastitih sljedbenika.
Ebul Feredž od čitavog govora navodi sljedeće: ''Halifa (Poslanikov nasljednik) je onaj ko život posveti Allahu i Poslanikovom Sunnetu, a ne onaj ko je tlačitelj i agresor. Ovaj kasniji je kralj (malik) koji vlada kraljevstvom (mulk); njegovo uživanje je kratko, zadovoljstvo ograničeno, i kada ode ostavi nikakav trag. ''A ja ne znam da nije to vama iskušenje, i pružanje uživanja još za izvjesno vrijeme'' (K. 21:111) Zanimljivo je primijetiti da bi ovaj govor mogao biti početak korištenja riječi ''kralj'' umjesto ''halifa'' u davanju titule Muaviji i njegovim nasljednicima od strane ranih muslimanskih historičara. Također, postoje mnogi navodi u kojima Muavija sam sebe naziva ''prvim kraljem u islamu''.
Historijski dokumenti koji opisuju okolnosti u kojima se nalazio hazreti Hasan od početka svog hilafeta pokazuju da on nije bio motivisan ''željom za lahkim životom i uživanjima'', kako to tvrde neki od modernih pisaca. Izvori navode naklonjenost miru, odbojnost prema vođenju politike sukoba i želja da spriječi prolijevanje krvi među muslimanima kao glavne razloge njegove abdikacije. Pored toga, nakon što je realno sagledao čitavu situaciju, hazreti Hasan je uvidio da bi oružani sukob za njega, njegovu porodicu i malobrojne vjerne sljedbenike značio totalnu katastrofu. Zbog toga se pomirio sa stvarnošću i ondašnjom političkom situacijom, dajući šiijskom pokretu vremena da se konsoliduje i ojača.
Uprkos predavanju hilafeta, hazreti Hasan se i dalje smatrao vođom ili imamom šija nakon hazreti Alijeve smrti. Čak i oni od njih koji su ga kritikovali zbog abdiciranja nikad nisu poricali da ga je otac, Ali b. Ebi Talib, odredio za svog nasljednika. Hasanov postupak posebno je pao teško onim Iračanima koji su podržavali njega i njegovog oca iz straha od sirijske dominacije. Također to su teško prihvatale i Haridžije koje su željele da se posluže hazreti Hasanom u svojoj borbi protiv Muavije. Upravo ga je i jedan od njih teško ranio kada se pročulo da želi predati vlast.
Međutim, postojala je još jedna grupa sačinjena od ljudi poput Hudžra b. 'Adīja el-Kindija, koja je također bila pogođena Hasanovom abdikacijom, ali iz nekih drugih razloga. Ova grupa, u stvarnosti, predstavljala je prave Alijeve šije u tom periodu razvoja šiijstva. Oni su bili ljudi koji su vjerovali da 'Aliju i njegovim sinovima pripada položaj halife po kur'anskim učenjima i Poslanikovoj odredbi, za razliku od drugih koji su podržavali 'Alija i, poslije njega, Hasana iz političkih i ekonomskih razloga.
Zbog toga, od doba dominacije Umejada u islamskim pokrajinama za vrijeme Uthmanovog halifata, šiije se moraju podijeliti u dvije različite grupe – političku i vjersku. Ove dvije grupe su se našle ujedinjene protiv zajedničkog neprijatelja u ratu između hazreti Alija i Muavije. Kada je Muavija uz pomoć političkih mahinacija i vojne sile pobijedio u ovom sukobu, ''politička'' grupa Hasanovih sljedbenika se raspala dok je ''vjerska'' grupa ostala čvrsta u svojim ubjeđenjima. Tačno je da su bili razočarani Hasanovim postupkom, ali su njihovi ideali o vođstvu zajednice ostali čvrsti i neuzdrmani. Nisu izgubili svoj identitet kao opozicija onima koji su negirali vjersko pravo članova Ehlulbejta da naslijede Poslanika u svakom aspektu života, čak i kada je politička podrška za njihovo uvjerenje upotpunosti kolapsirala.
Kasnije, kada historija islama bude pisana, i sunijski i šiijski pisci opisivaće Hasanov postupak kao ''plemenit čin'' kojim je on izmirio dvije zaraćene partije. Godina njegove abdikacije će biti proglašena 'Āmul Džemā'a ili ''Godina zajednice''. Također, postoji hadis u kojem Božiji Poslanik s.a.v. za Hasana kaže: '''Ovo moje dijete je (sejjid = vladar; gospodar; gospodin) koji će ujediniti dvije partije muslimana.'' Šije su pomoću ovog hadisa branile hazreti Hasanov postupak od napada i osuda ekstremista u svojim redovima, dok je sunijima koristio u stvaranju jedne ujedinjene zajednice od dvije sukobljene partije, ''Uthmanove'' sada predstavljane od strane Muavije, i ''Alijeve'' koju je sada predvodio negov sin Hasan. Ova zajednica će kasnije dobiti zvanični naziv Džemā'at i iz nje će biti izuzeta i proglašena za sektu grupacija onih koji se nisu mogli složiti s ovakvom vrstom ujedinjenja i jedinstva.
Mada je hazreti Hasan prepuštanjem hilafeta Muaviji spriječio da se sukob ne riješi masovnim krvoprolićem, on nije zacijelio razdor u zajednici muslimana. Ranije, mada nominalno, on je bio na čelu glavnice muslimana, ali događaji su se sada razvijali u suprotnom smjeru – Muavija b. Ebi Sufjan i njegova grupa su izbili na čelo, proglašavajući sebe Džemā'at-om, dok je šiijama pripala uloga opozicije. Međutim, glasnogovornik ove opozicije neće biti hazreti Hasan lično, nego Hudžr b. 'Adī el-Kindī i njegova grupa. Podržavan on nekolicine vatrenih šiija Kufe, on nikad neće prestati protestovati protiv Muavije i zvanične prakse proklinjanja i vrijeđanja hazreti Alija sa džamijskih mimbera, mjere uvedene od strane Muavije u propagandne svrhe.
U sljedećem broju objavićemo zadnji (III) dio o Abdikaciji hazreti Hasana kao sedmi dio u seriji ''Porijeklo i rani razvoj šiijstva''. U njemu ćemo kratko opisati hazreti Hasanovo ubistvo (neka mu je Allahov mir i blagoslov, a Njegovo prokletstvo njegovim ubicama) a poduže ćemo se zabaviti aktivnostima Hudžra b. 'Adīja el-Kindīja i načinom na koji je Muavija došao glave i ovom plemenitom čovjeku i uzornom vjerniku. Inšaallah!